Otvaram vrata dnevne sobe, i tišina me pogodi ravno u grudi. Nekada sam bila srce ove kuće, a sada kao da sam višak; ruke mi prazne, a želje predugačke. Može li moja ljubav još uvijek nešto vrijediti, ili sam, u svemu što sam dala, izgubila samu sebe?
Nikad nisam mislio da će mi dom postati stran, ali nakon što smo se Selma i ja preselili u Zagreb zbog njenog posla i njen otac počeo dolaziti svaki dan, sve se u meni prelomilo. Razapet sam između svog mira i očekivanja vlastite žene; pokušavam razgovarati s njom, ali osjećam kako mi brak curi kroz prste svaki put kad joj kažem — nešto mora puknuti. Svekar je uvijek prisutan, a ja, tu u svom vlastitom stanu, osjećam se kao gost.
Moje ime je Lucija i već petu godinu sam u braku s Tomislavom. Svake subote, njegova kćer Marina dolazi s dvoje djece, a naš dom se pretvara u kaos gdje se osjećam kao gošća u vlastitom životu. Ovo je priča o tome kako sam naučila reći što mi je na duši, izboriti se za sebe i prestati biti nečija tiha pozadina.
