Sve je počelo jednim običnim ručkom, kad su moj muž i svekrva odlučili da bih ja trebala čuvati njegovu nećakinju jer sam „ionako na porodiljnom”. Odbila sam, jer već imam dvoje male djece i nisam mogla preuzeti još jednu odgovornost. Sada me svi gledaju kao sebičnu, a ja se pitam gdje je granica između pomoći i iskorištavanja.
Moje ime je Ivana i nakon što sam izgubila posao po povratku s porodiljnog, ostala sam sama s malim sinom, bez podrške vlastite majke. Svaki njen hladan pogled i riječi da je dijete samo teret, parale su mi srce i tjerale me da preispitujem vlastitu vrijednost. U ovoj priči otkrivam kako sam se borila s osjećajem odbačenosti, svakodnevnim preprekama i tražila snagu za novi početak u stvarnosti kakvu poznaju mnoge žene u Hrvatskoj i Bosni.
Od prvog dana braka osjećala sam hladnoću i neprihvaćanje od strane svekrve. Svaki dan na porodiljnom dopustu s dvoje male djece bio je nova borba protiv njenih optužbi i omalovažavanja. Ovo je moja priča o svakodnevnim sukobima, unutarnjoj snazi i potrazi za vlastitim dostojanstvom.
Moja supruga Ivana i ja dugo smo čekali dijete, ali nakon rođenja naše kćeri, sve se promijenilo. Pokušao sam pomoći zamjenom uloga, ali to je samo produbilo naše nesporazume i udaljilo nas jedno od drugog. Sada se pitam jesmo li previše očekivali od sebe i jesmo li mogli drugačije.
Moj otac, Dragan, odlučio je otići u prijevremenu mirovinu i doselio se kod mene, očekujući da ga uzdržavam, iako sam sama na porodiljnom. Svakodnevno se borim s njegovim zahtjevima, vlastitim umorom i osjećajem krivnje, dok pokušavam balansirati između brige za bebu i očevih očekivanja. Pitanje gdje završava moja odgovornost prema obitelji, a gdje počinje moje pravo na mir i samostalnost, ne da mi mira.
