Kišna nedjelja, jesen je već ozbiljno zagrebla asfalt Sarajeva, a ja sjedim pokraj telefona, znojnih dlanova. Marko, moj prijatelj iz djetinjstva kojem godinama nisam čuo ni glas, sada… zove u pomoć. Praznina u njegovom glasu, umorna tišina u kratkim rečenicama — nešto je opasno pošlo po zlu. Unatoč svemu što mi je bilo u životu na krivim tračnicama, nisam mogao odbiti taj poziv. Ali nisam znao da će ta odluka otvoriti rane za koje sam mislio da su davno zacijelile i povući me u oluju iz koje možda više nikad neću izaći.

Kroz prozor sam gledao kišne kapi i slutio: kad jednom uđeš u tuđu muku, ne znaš hoćeš li ikada više prepoznati vlastiti odraz u ogledalu. Ovo nije još jedna obična životna priča. Ovo je priča o prijateljstvu, izdaji, borbi sa smrću i, možda najviše, o tome kako nas prošlost može sustići kad je najmanje želimo.

Dok sam puštao glasnu poruku na mobitel i osjećao nečiju ruku na svom ramenu, nisam imao pojma kakav će to trag ostaviti na meni, ali i na svima oko mene… Ostatak ove priče i ono što sam naučio kroz sve pokušaje i pogreške, saznat ćete ako zavirite u komentare ispod… 🕊️💔