Moje ime je Ivana i nikada nisam mislila da će mi vlastiti dom postati poprište borbe između ljubavi, strpljenja i očaja. Kada je moja punica, gospođa Marija, došla živjeti s nama kako bi pomogla oko naše tek rođene kćeri, nisam znala da će svaki dan biti ispunjen napetostima, suzama i tihim molitvama. Ovo je priča o tome kako sam, uz vjeru i molitvu, pronašla snagu da izdržim i sačuvam svoj brak.
Već tri godine živim s mužem i njegovim roditeljima u njihovoj kući na rubu Zagreba. Svaki dan borim se za privatnost, poštovanje i vlastite granice, osjećajući kako polako gubim sebe. Ponekad se pitam ima li nade za sreću u ovakvom suživotu ili sam osuđena na vječni kompromis.
Moje ime je Ivana i već dvije godine živim pod istim krovom s mužem Damirom i njegovom majkom, gospođom Ankicom. Svaki dan je borba za malo slobode i dostojanstva, jer Ankica vodi kuću kao vojnu bazu. Ova priča je moj pokušaj da pronađem sebe između tuđih pravila i vlastitih potreba.
Moja svakodnevica pretvorila se u kaos onog trenutka kad je punica dovela svog udvarača u naš mali stan. Osjećaji srama, ljutnje i nemoći izmiješali su se dok sam pokušavala zaštititi svoju obitelj i brak. Ovo je priča o granicama, ljubavi i borbi za vlastiti mir.
Moja priča počinje jednim nespretnim susretom s punicom, koji je sve promijenio. Od tog trenutka, strah i nesigurnost prate svaki naš razgovor, a osjećaj krivnje ne da mi mira. Sada tražim način da popravim stvari, ali bojim se da je šteta već učinjena.
Moje drugo brak, drugi pokušaj sreće, a opet ista bol. Ljeto s punicom na Jadranu bilo je posljednja kap koja je prelila čašu. U toj tišini apartmana, između valova i šapata iza zatvorenih vrata, odlučio sam da više neću živjeti tuđu verziju svog života.
Prije manje od godinu dana preselili smo kod muževe majke na selo, misleći da će nam to donijeti mir i sigurnost. Umjesto toga, našli smo se u vrtlogu nesporazuma, kontrole i izgubljene slobode. Sada, svaki dan se pitam gdje je nestala ona stara ja i zašto sam dopustila da mi tuđa očekivanja kroje život.
