Sjedim u mraku, držeći glavu u rukama, dok dječji glasovi prolamaju tišinu našeg malog stana, raspravljajući se tko će uzeti posljednji komad starog kruha. Odjednom me prožima očaj, jer znam da večeras nema večere, nema mirisa juhe ili toplog mlijeka, samo šaptanje praznih želudaca. Svaka njihova riječ, svaka suza koju pokušavaju sakriti kao da urezuje krivnju u moje srce, dok pokušavam shvatiti gdje sam, kao majka, pogriješila.