Moje ime je Dario i odrastao sam na rubu Sarajeva, gdje su siromaštvo i neizvjesnost bili naši svakodnevni gosti. Iako smo često spavali u hladnim sobama i borili se za svaki obrok, šah je bio moj bijeg i nada. Ova priča vodi vas kroz moje borbe, pobjede i trenutke kad sam, igrajući šah u parku, pronašao ne samo dom za svoju porodicu, nego i vjeru u ljude.
Moje ime je Sanja i majka sam dječaka koji je uvijek bio malo drugačiji. Kroz suze i borbu s vlastitim strahovima, gledala sam kako moj sin Filip prolazi kroz pakao srednje škole zbog siromaštva i odjeće koju smo jedva mogli priuštiti. Ali jedan neočekivani trenutak, kutija u rukama njegovih zlostavljača, promijenila je sve.
Sinoć su se vratili kući baš kad smo sjedali za stol. Ponudila sam da večeramo zajedno, ali su odbili i povukli se u svoju sobu. Ostala sam s pitanjem u srcu: zašto je naša obitelj podijeljena, i gdje je nestala pravda među nama?
Moja unuka Lejla me jedne večeri pitala pitanje koje mi je slomilo srce: ‘Djedo, zašto ne želiš da nam bude bolje?’ U tom trenutku, cijeli moj život, sve žrtve i pogreške, prošli su mi pred očima. Ovo je priča o tome kako su obiteljske tajne, ponos i neizgovorene riječi zamalo uništile ono najvažnije – našu ljubav i zajedništvo.
Moja priča počinje u trenutku kada shvatim da se majka mijenja, a naša porodica polako puca pod teretom neizgovorenih riječi i starih rana. Kroz godine borbe s bolešću, siromaštvom i porodičnim nesuglasicama, pokušavam pronaći smisao i oprostiti sebi što nisam uvijek bila dovoljno jaka. Ova ispovijest je moj pokušaj da razumijem gdje smo pogriješili i da li je moguće ponovo pronaći put do onih koje najviše volimo.
