Na pragu starosti, nakon što sam cijeli život posvetila svojoj djeci, našla sam se na marginama vlastitog doma. Živim sa sinom i snahom u Zagrebu, ali osjećam se kao teret. Ovo je moja priča o žrtvi, razočaranju i boli majčinstva u Hrvatskoj danas.
Imam 68 godina i cijeli život sam posvetila svojoj djeci. Sada živim sa sinom Ivanom i snahom Mirelom, ali osjećam se kao teret i uljez. Ovo je priča o boli, razočaranju i pitanjima o granicama majčinske ljubavi.
Ovo je moja priča o tome kako sam kao samohrana majka podigla sina, a sada, u starosti, suočavam se s njegovom hladnoćom i sebičnošću. Kroz bolne razgovore i obiteljske sukobe, preispitujem gdje sam pogriješila i što zapravo znači ljubav u obitelji. Moja priča je poziv svima da razmisle što nam je zaista važno – materijalno ili ljudsko.
Jednog jutra, dok sam pakirala svoje stvari, unuka mi je šapnula pitanje koje mi je slomilo srce. Suočena s prijetnjom odlaska u dom za starije, borila sam se s osjećajem odbačenosti i pitanjem jesam li postala teret vlastitoj djeci. Ova priča je moj pokušaj da pronađem smisao i ljubav usred obiteljskih nesuglasica.
Moje ime je Samira i cijeli moj svijet se srušio kad sam čula svoju kćerku kako šapuće zetu da bi možda bilo bolje da odem iz našeg stana. U ovoj priči dijelim bol odbačenosti, borbu za dostojanstvo i tešku odluku da napustim dom i preselim se u dom za starije. Pitanje koje me proganja: je li samoća zaista manje bolna od osjećaja da si višak u vlastitoj porodici?
Otvorila sam vrata stana, mokra od kiše, i ugledala gospodina Ivana s drugog kata kako mi nudi pomoć. On je udovac, 62 godine, a ja sam godinama sama, zarobljena u rutini i tišini svog života. Ova priča je o neočekivanoj ljubavi, predrasudama susjeda i borbi između srca i razuma.
Moja priča počinje u trenutku kad sam shvatila da moji najbliži više brinu o mom stanu nego o meni. Kroz sukobe, izdaje i teške odluke, pokušavam pronaći način da sačuvam dostojanstvo i mir u posljednjim godinama života. Ovo je priča o boli, ali i o snazi da se borim za sebe kad svi drugi gledaju samo svoj interes.
Moje ime je Ljubica. Cijeli život sam štedjela i vjerovala svojoj obitelji, a onda sam ostala sama, izdana od onih koje sam najviše voljela. Ovo je priča o povjerenju, novcu i boli majke kojoj je kći okrenula leđa.
Ova priča prati moju borbu između vlastitih želja i očekivanja porodice, kada mi kćerka prigovara zbog mog načina života. Kroz sukobe, sumnje i emotivne trenutke, istražujem što znači biti žena srednjih godina u Bosni danas. Na kraju se pitam – imam li pravo biti sretna na svoj način?
Sjedila sam na verandi, slušajući riječi koje su mi slomile srce. Moj sin, kojeg sam sama odgojila nakon prerane smrti muža, izgovorio je nešto što nikad nisam mislila da ću čuti. Ova priča je o boli, razočaranju i pitanjima koja ostaju visjeti u zraku kad obitelj prestane biti utočište.
Sjedim sama u stanu u Sarajevu, čekajući da zazvoni telefon, nadajući se glasu svog sina ili unuka. Nekad smo bili nerazdvojni, a sada me tišina guši više nego ikad. Pitam se gdje sam pogriješila i zašto je ljubav koju sam davala postala nevidljiva.
Moje ime je Ljubica i nakon 45 godina rada, napokon sam mislila da ću uživati u miru svog stana u Sarajevu. No, dolazak moje kćeri Ivane i njene obitelji iz Zagreba, pod izlikom pomoći, pretvorio je moj dom u bojno polje između ljubavi i gušenja. Svaki dan borim se s osjećajem da više nisam gospodarica svog prostora, a istovremeno se pitam jesam li sebična što želim malo mira.
