Zovem se Marija i imam 67 godina. Ovo je priča o tome kako me vjera izvukla iz najdublje samoće, kad su me djeca zaboravila, a zidovi mog stana odzvanjali tišinom. Samo molitva i vjera, za koju nisam ni znala da je imam, dali su mi snagu da nastavim.
Moje ime je Marija i cijeli život sam posvetila svojoj kćeri Ivi i unuku Filipu. Otkako se Iva udala za Dinu, osjećam da sam postala strankinja u vlastitoj obitelji, suočena s hladnoćom i tišinom koju ne razumijem. Ovo je priča o mojoj borbi za ljubav i pripadnost, o boli zatvorenih vrata i pitanjima koja ostaju bez odgovora.
Stojim pred zaključanim vratima svog nekadašnjeg doma, s jednom torbom u ruci i srcem punim bola. Godinu dana nakon što sam iz ljubavi prepustila stan svojoj kćeri, ona me izbacila na ulicu. Sada se pitam gdje sam pogriješila i ima li oprosta za ovakvu izdaju.
Moj unuk Ivan mi je poklonio štene nakon što sam izgubila muža, misleći da će mi to pomoći da prebrodim samoću. Umjesto utjehe, dar je otvorio stare rane i izazvao sukobe među članovima naše obitelji, prisiljavajući nas da se suočimo s istinama koje smo godinama potiskivali. Ova priča je o ljubavi, gubitku i o tome kako nas naizgled male stvari mogu natjerati da preispitamo sve što mislimo da znamo o sebi i onima koje volimo.
Moja kćerka Mirela želi da napustim svoj stan i preselim se u malu garsonjeru, kako bi ona mogla iznajmiti moj trosobni stan i lakše preživjeti. Osjećam se izdano i nepoželjno u vlastitom domu, dok se borim između ljubavi prema porodici i potrebe za dostojanstvom. Ovo je priča o borbi starije žene za svoje mjesto pod suncem, u društvu koje često zaboravlja na one koji su ga gradili.
Moja kćerka Zuzana me sve češće gleda kao teret, a ne kao majku. Osjećam kako nas novac, ili bolje rečeno njegov nedostatak, polako udaljava, iako sam joj dala sve što sam mogla. Ovo je priča o boli, nerazumijevanju i pokušaju da pronađem izgubljenu bliskost u porodici koju razdire materijalna razlika.
Moj sin me moli da mu prepustim svoje stanovanje, ali to je jedino mjesto gdje osjećam sigurnost i pripadnost. Svaki kutak ovog stana nosi uspomene na našu obitelj, a sada se osjećam kao da moram birati između vlastite sreće i sreće svog djeteta. Ovo je priča o ljubavi, žrtvi i granicama koje majka mora postaviti, čak i kada srce puca.
Moje ime je Ljiljana Kovačević. U ovoj priči otkrivam kako sam na pragu sedamdesete shvatila da sam cijeli život posvetila drugima, a svoje snove ostavila po strani. Kroz obiteljske sukobe, neostvarene želje i potragu za vlastitim identitetom, pitam se: je li ikada prekasno za novi početak?
Stojim pred svojom kćeri, osjećam se poniženo jer mi je rekla da me se srami zbog moje siromaštva. Cijeli život sam radila kao učiteljica, žrtvujući se za nju, a sada, u starosti i bez muža, suočavam se s njenim prezirom. Pitam se gdje sam pogriješila i je li ljubav zaista manje vrijedna od novca.
Nakon smrti muža, preselila sam kod sina i snahe, vjerujući da je obitelj najvažnija. Sve što sam imala, uključujući i odštetu za staru kamenu kuću, podijelila sam među djecom. No, kad su me izdali i izbacili iz kuće, morala sam pronaći snagu u sebi i donijeti odluku koja će svima promijeniti živote.
Cijeli život sam žrtvovala sve za svoju djecu, kupila im stanove i vjerovala da će mi to donijeti mirnu starost. No sada, kad sam se vratila iz Njemačke, osjećam se kao stranac u vlastitoj obitelji, nepoželjna u domovima koje sam im omogućila. Ovo je priča o boli, razočaranju i čežnji za toplinom koja mi je uvijek izmicala.
Moje ime je Ljiljana i imam 63 godine. Moj svijet se srušio kad sam u muževljevom mobitelu pronašla poruke druge žene. Ovo je priča o borbi sa sumnjom, boli i pitanjem: mogu li ikada više vjerovati čovjeku kojeg sam voljela cijeli život?
