Moje ime je Vesna i živim u Sarajevu. S godinama, odnosi s djecom i unucima postali su napeti jer su posjete rijetke i često vezane uz novac. Ovo je priča o boli, ljubavi i pitanjima koja ostaju kad obitelj postane stranci.
Oduvijek sam bila snažna žena, ali nakon smrti muža ostala sam sama u velikom stanu. Kada mi je kćerka predložila da se preselim u garsonjeru kako bi izdala moj stan, osjećala sam se izdano i suvišno. Ovo je priča o borbi za dostojanstvo, obiteljskim sukobima i traženju vlastitog mjesta.
Ovo je moja priča o tome kako sam, nakon što su me vlastita djeca odbila primiti pod svoj krov, pronašla snagu i utjehu u vjeri. Kroz suze, molitvu i samoću, naučila sam što znači oprostiti i voljeti bezuvjetno. Možda će netko prepoznati sebe u mojim riječima i pronaći nadu.
Moje ime je Ljiljana i živim sama u malom stanu u Sarajevu. Moja porodica već godinama gleda na moju imovinu kao na plijen, a ja sam odlučila da im neću dopustiti da me tretiraju kao predmet. Ovo je priča o boli, razočaranju, ali i o mojoj tihoj, ali snažnoj osveti.
U trenutku kada sam napunila sedamdeset godina, svijet oko mene se promijenio, ali najviše sam se promijenila ja sama. Kroz razgovor s prijateljicom Ankom, otkrila sam koliko su nevidljive promjene u starosti snažne i koliko nas prošlost nikada ne napušta. Ova priča je moj pokušaj da shvatim tko sam postala i što još mogu biti.
Zovem se Stjepan i sa suprugom Ankicom sam cijeli život stvarao dom pun ljubavi. Sada, kad su nam godine donijele slabost, naša djeca i unuci dolaze samo kad im nešto treba. Ovo je priča o boli, čežnji za bliskošću i osjećaju da smo postali samo izvor novca, a ne ljubavi.
Moje ime je Ljubica i nakon 35 godina žrtvovanja za svoju obitelj, osjećam se kao stranac u vlastitoj kući. U trenutku slabosti izgovorila sam djeci riječi koje su me proganjale – zaprijetila sam da ću otići u dom za starije. Sada, dok gledam kako se naš odnos raspada, pitam se jesam li prekasno povukla crtu i što zapravo znači biti roditelj u današnjem svijetu.
Zovem se Ljiljana i cijeli život sam radila za svog sina, ali kad sam prestala financijski pomagati, nestao je iz mog života. Više od godinu dana nisam vidjela unuku, a srce mi puca od tuge i razočaranja. Pitam se gdje sam pogriješila i je li ljubav majke zaista dovoljna.
Moja kćerka Ivana me nagovarala da se preselim kod nje i njene obitelji, uvjeravajući me da će mi biti ljepše i lakše. Pristala sam, nadajući se toplini doma i bliskosti s unukom, ali ubrzo sam shvatila da sam samo gost u njihovim životima. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje sam pogriješila i što znači biti majka kad više nisi potrebna.
U ovoj priči otkrivam kako sam, nakon četrdeset godina braka i odrastanja sina, odlučio okrenuti život naglavačke. Odlazak sina i unuka u Njemačku ostavio je prazninu između mene i supruge, a neočekivana nova ljubav natjerala me da preispitam sve što sam mislio da znam o sebi i sreći. Suočio sam se s osudom obitelji, prijatelja i vlastitom grižnjom savjesti, ali i s pitanjem: imam li pravo na novi početak u poznim godinama?
Јас сум Валентина Стојановска, жена која целиот живот го помина во истата скопска зграда, меѓу мирисот на динстана зелка и стари електрични инсталации. Ова е мојата приказна за љубовта, загубата и тишината што останува кога децата ќе заминат, а минатото не сака да се одлепи од сегашноста. Додека светилката над вратата сè уште трепери, ништо не е сосема изгубено.
Јас сум Весна, келнерка во малата кафана „Сончоглед“ во Битола. Осумнаесет години секое утро го служев намуртениот Љупчо, човек за кого мислев дека е само уште еден старец што се жали на животот. Но кога престана да доаѓа, вистината за неговото секојдневие и причината за неговата рутина ме натера да се преиспитам за сè што мислев дека знам за луѓето околу мене.
