Sjedim na rubu kreveta, držeći papir s dijagnozom mog sina Marka, razapeta između straha i ljubavi. Bojim se reći istinu mužu Petru, jer ne znam hoće li nas napustiti kad sazna da naš sin ima razvojne poteškoće. Svaki dan borim se s tišinom, osjećajem krivnje i pitanjem što je ispravno za moju obitelj.
Nikada neću zaboraviti vikend kad smo suprug i ja odlučili poslati našu djecu kod bake na selo, misleći da ćemo napokon malo predahnuti. Umjesto toga, suočili smo se s neočekivanim valom emocija, straha i krivnje kad je naš najmlađi sin Ivano neutješno plakao i molio da ga vratimo kući. Taj vikend nas je naučio što znači biti roditelj i koliko su dječja srca krhka, čak i kad imamo najbolje namjere.
Moje ime je Ljubica i godinama sam živjela u tišini, bojeći se vlastitog zeta, čovjeka koji je unio nemir u našu obitelj. Kroz molitvu i vjeru pronašla sam snagu da se suočim s vlastitim strahovima i zaštitim svoju kćer. Ovo je priča o boli, hrabrosti i traženju svjetla u najmračnijim trenucima.
Sjedim na rubu kreveta, držeći dijagnozu svog sina Marka, i pitam se imam li snage reći istinu mužu Petru. Strah me da će nas ostaviti ako sazna za Markove razvojne poteškoće, pa šutim i nosim teret krivnje. Svakodnevno se borim između ljubavi prema sinu, straha od gubitka porodice i želje za iskrenošću.
Moja priča počinje jednim nespretnim susretom s punicom, koji je sve promijenio. Od tog trenutka, strah i nesigurnost prate svaki naš razgovor, a osjećaj krivnje ne da mi mira. Sada tražim način da popravim stvari, ali bojim se da je šteta već učinjena.
