Moje ime je Ivana i kroz ovu priču otkrivam bolnu istinu o majčinstvu, nerazumijevanju supruga i vlastitim granicama. Svakodnevno sam se borila s osjećajem krivnje, iscrpljenošću i usamljenošću, dok su me riječi najbližih još više ranjavale. Ovo je moj vapaj za razumijevanjem i podrškom, ali i pitanje: gdje smo to pogriješili kao društvo?
Godinama sam radila u Njemačkoj kako bih svojoj djeci omogućila bolji život. Sada, kada sam se vratila kući, osjećam se kao stranac u vlastitoj porodici, a ljubav je zamijenjena očekivanjima i hladnoćom. Pitam se gdje sam pogriješila i ima li nade da ponovo pronađem svoje mjesto među najbližima.
Na pragu starosti, nakon što sam cijeli život posvetila svojoj djeci, našla sam se na marginama vlastitog doma. Živim sa sinom i snahom u Zagrebu, ali osjećam se kao teret. Ovo je moja priča o žrtvi, razočaranju i boli majčinstva u Hrvatskoj danas.
Zovem se Zuzana, imam šezdeset godina, udovica sam i već tri godine bez posla. Moja kćerka Martina me nije pozvala na svoj rođendan, a ja se pitam gdje sam pogriješila i zašto smo se toliko udaljile. Ovo je priča o gubitku, krivnji i neugasloj želji za pomirenjem.
Od djetinjstva sam slušala majčine riječi da nikad ne puštam prijateljicu samu u kuću. Kad sam odrasla i postala majka, usamljenost me natjerala da prekršim to pravilo. Ova priča je o povjerenju, izdaji i o tome kako nas prošlost naših roditelja nikada ne napušta.
Jedne olujne noći, moj muž Ivan mi je rekao: ‘Vrati se svojoj materi, Lejla, meni treba mir.’ Ostala sam stajati na pragu s uplakanom kćeri Lanom, ne shvaćajući kako je moguće biti toliko sam u vlastitom braku. Ovo je priča o tome kako sam preživjela najteže dane i pokušala pronaći odgovor na pitanje: može li se ovako živjeti?
Imam 68 godina i cijeli život sam posvetila svojoj djeci. Sada živim sa sinom Ivanom i snahom Mirelom, ali osjećam se kao teret i uljez. Ovo je priča o boli, razočaranju i pitanjima o granicama majčinske ljubavi.
Nakon što sam rodila našu kćerku Lejlu, moj muž Dario me poslao kod mojih roditelja jer nije mogao podnijeti pritisak novog života. Ostala sam sama, preplavljena tugom, osjećajem neuspjeha i pitanjem ima li naš brak uopće smisla. Ovo je priča o razočaranju, borbi za sebe i traženju odgovora na pitanje: može li se porodica raspasti baš kad je najpotrebnija?
Nakon trideset godina, pokušavam ponovno stupiti u kontakt s bivšom suprugom, ali shvaćam da je prekasno. U dobi od 54 godine, bez posla i partnerice, osjećam se izgubljeno i preispitujem sve odluke koje su me dovele ovdje. Ovo je moja priča o kajanju, izgubljenim prilikama i traženju smisla kad se čini da je sve izgubljeno.
Zovem se Marija i cijeli život sam posvetila obitelji. Nakon što mi je kćerka otišla u Njemačku, ostala sam sama s unukom, vjerujući da sam mu utočište i podrška. Kad sam shvatila da me vidi samo kao izvor novca, moj svijet se srušio i počela sam preispitivati vlastitu vrijednost.
Cijeli život sam radio i štedio za svoju kćerku Ivanu, vjerujući da će obiteljska ljubav biti uzvraćena. Sada, kad sam ostao bez doma i zdravlje mi je narušeno, osjećam da sam joj postao teret. Ovo je priča o žrtvama, neizrečenim očekivanjima i boli koja nastaje kad obitelj prestane biti utočište.
Sve je počelo jednim porukom moje majke: ‘Pala sam, treba mi pomoć.’ Te noći, dok sam jurila kroz prazne ulice Sarajeva, shvatila sam koliko sam zapravo sama u borbi za njezino zdravlje i dostojanstvo. Ovo je priča o tihoj borbi, krivnji i ljubavi koja boli.
