Moj muž, Ivan, napustio me nakon dvadeset pet godina braka. Slomljena i izgubljena, morala sam pronaći snagu da nastavim dalje, a podršku sam pronašla tamo gdje je nikad nisam očekivala – kod prijatelja iz djetinjstva, Amira. Kroz bol, izdaju i nove početke, naučila sam što znači ponovno vjerovati u sebe i ljubav.
Od trenutka kad sam čula mamin glas na telefonu, znala sam da će dan biti težak. Moja majka i svekrva, obje usamljene i tvrdoglave, neprestano su tražile moju pažnju, a ja sam se osjećala kao da se gušim između njihovih zahtjeva. U ovoj priči dijelim kako je to biti žena rastrgana između dvije obitelji, pokušavajući pronaći sebe dok svi drugi vuku na svoju stranu.
Nakon bolnog razvoda povukla sam se od svijeta, izbjegavala prijatelje i obitelj, osjećajući se izgubljeno i izdano. Sve se promijenilo kad sam u čekaonici ordinacije čula glas koji me vratio godinama unazad i probudio osjećaje za koje sam mislila da su zauvijek nestali. Ova priča je o ponovnom otvaranju srca, ali i o borbi s predrasudama i vlastitim strahovima.
Ja sam Lejla i moj život se preokrenuo kada sam se udala za Dinu i uselila u njegovu porodičnu kuću u Sarajevu. Ono što je trebalo biti početak zajedničke sreće, pretvorilo se u svakodnevnu borbu za poštovanje, razumijevanje i vlastiti mir. Ovo je priča o mojoj usamljenosti, bijesu i polaganom ponovnom pronalasku sebe.
Moje ime je Ivana i kroz ovu priču otkrivam bolnu istinu o majčinstvu, nerazumijevanju supruga i vlastitim granicama. Svakodnevno sam se borila s osjećajem krivnje, iscrpljenošću i usamljenošću, dok su me riječi najbližih još više ranjavale. Ovo je moj vapaj za razumijevanjem i podrškom, ali i pitanje: gdje smo to pogriješili kao društvo?
Godinama sam radila u Njemačkoj kako bih svojoj djeci omogućila bolji život. Sada, kada sam se vratila kući, osjećam se kao stranac u vlastitoj porodici, a ljubav je zamijenjena očekivanjima i hladnoćom. Pitam se gdje sam pogriješila i ima li nade da ponovo pronađem svoje mjesto među najbližima.
Na pragu starosti, nakon što sam cijeli život posvetila svojoj djeci, našla sam se na marginama vlastitog doma. Živim sa sinom i snahom u Zagrebu, ali osjećam se kao teret. Ovo je moja priča o žrtvi, razočaranju i boli majčinstva u Hrvatskoj danas.
Zovem se Zuzana, imam šezdeset godina, udovica sam i već tri godine bez posla. Moja kćerka Martina me nije pozvala na svoj rođendan, a ja se pitam gdje sam pogriješila i zašto smo se toliko udaljile. Ovo je priča o gubitku, krivnji i neugasloj želji za pomirenjem.
Od djetinjstva sam slušala majčine riječi da nikad ne puštam prijateljicu samu u kuću. Kad sam odrasla i postala majka, usamljenost me natjerala da prekršim to pravilo. Ova priča je o povjerenju, izdaji i o tome kako nas prošlost naših roditelja nikada ne napušta.
Jedne olujne noći, moj muž Ivan mi je rekao: ‘Vrati se svojoj materi, Lejla, meni treba mir.’ Ostala sam stajati na pragu s uplakanom kćeri Lanom, ne shvaćajući kako je moguće biti toliko sam u vlastitom braku. Ovo je priča o tome kako sam preživjela najteže dane i pokušala pronaći odgovor na pitanje: može li se ovako živjeti?
Imam 68 godina i cijeli život sam posvetila svojoj djeci. Sada živim sa sinom Ivanom i snahom Mirelom, ali osjećam se kao teret i uljez. Ovo je priča o boli, razočaranju i pitanjima o granicama majčinske ljubavi.
Nakon što sam rodila našu kćerku Lejlu, moj muž Dario me poslao kod mojih roditelja jer nije mogao podnijeti pritisak novog života. Ostala sam sama, preplavljena tugom, osjećajem neuspjeha i pitanjem ima li naš brak uopće smisla. Ovo je priča o razočaranju, borbi za sebe i traženju odgovora na pitanje: može li se porodica raspasti baš kad je najpotrebnija?
