Sjedim na staroj, izlizanoj fotelji u svom malom stanu u Novom Zagrebu, dok mi suze klize niz lice jer sam upravo čula riječi koje nikada nisam mislila da ću čuti od vlastite kćerke. Zovem se Ljiljana, imam 68 godina i cijeli život sam radila kao učiteljica, a sada, u penziji, jedva preživljavam od mjeseca do mjeseca. Moja kćerka, Emina, sve se više udaljava od mene, srameći se moje skromnosti pred bogatom porodicom svog muža, i pitam se – je li siromaštvo zaista razlog da me se vlastito dijete odriče?