Ova priča prati moju borbu između vlastitih želja i očekivanja porodice, kada mi kćerka prigovara zbog mog načina života. Kroz sukobe, sumnje i emotivne trenutke, istražujem što znači biti žena srednjih godina u Bosni danas. Na kraju se pitam – imam li pravo biti sretna na svoj način?
Sunčan dan u zagrebačkom Maksimiru pretvorio se u poprište borbe za dostojanstvo kad sam, dojeći svoju kćer Emu, doživjela neugodan napad nepoznate žene. Njene riječi i osude probudile su u meni snagu za koju nisam znala da postoji, a moj odgovor odjeknuo je daleko izvan granica parka. Ova priča je moj vapaj svim majkama i ljudima koji se svakodnevno bore za svoje pravo na ljubav i slobodu.
Moje ime je Snježana i na jednu olujnu sarajevsku večer moj se život prelomio na pola kad mi je muž, po tko zna koji put, dobacio: ‘Šta si danas radila osim što si bila kući?’ Ovo je priča o tome kako sam godinama žrtvovala sebe za porodicu, sve dok jednog dana nisam prepoznala ženu u ogledalu. Putovanje kroz bol, izdaju i buđenje, s pitanjem: možeš li pronaći sebe kad te svi uzimaju zdravo za gotovo?
Nikada neću zaboraviti večer kada sam zatekla svoju kćerku Lejlu kako u trudovima stoji nad šporetom, dok njen muž Adnan bezbrižno gleda utakmicu. Taj trenutak mi je otvorio oči o tome koliko su žene često zarobljene u očekivanjima i tuđim potrebama, a svoje stavljaju na posljednje mjesto. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje smo kao majke i žene pogriješile i kako možemo pomoći jedna drugoj da se izborimo za sebe.
Jednog jutra, kad sam shvatila da više ne mogu izdržati, ostavila sam muža i djecu kod svekrve i otišla u Kaliforniju. U ovom pismu iz daljine, suočavam se s vlastitim osjećajima krivnje, ali i potrebom da pronađem sebe. Moja priča je poziv svim ženama koje su se ikada osjećale izgubljeno u vlastitom životu.