Kad dom više nije dom: Ispovijest jedne bosanske majke

“Ne mogu više, Amire! Ili ona, ili ja!” povikala sam kroz suze, dok su mi ruke drhtale iznad stola prepunog nepojedene večere. Moj sin Amir stajao je na vratima dnevne sobe, pogleda prikovanog za pod. Njegova supruga, Lejla, sjedila je na kauču, ruku prekriženih na prsima, s onim poznatim izrazom prezira na licu. U tom trenutku, moj dom više nije bio moj. Bio je bojno polje.

Nisam nikada zamišljala da će doći dan kada ću morati birati između vlastitog mira i sina kojeg sam podizala sama, nakon što nas je muž ostavio zbog druge žene iz Sarajeva. Godinama sam radila kao medicinska sestra u Domu zdravlja u Zenici, odricala se svega da bih Amiru priuštila školovanje i normalan život. Kad je doveo Lejlu, činilo se da će napokon biti sretan. Ali ubrzo su počeli problemi.

Lejla je bila drugačija od nas. Dolazila je iz imućnije porodice iz Travnika, navikla na luksuz i komfor. Nikada nije skrivala koliko joj smeta moj mali stan u staroj zgradi na Babinoj rijeci. “Ovdje uvijek smrdi na vlagu,” govorila bi, okrećući nos kad god bi ušla u kuhinju. Amir bi šutio, a meni bi srce pucalo svaki put kad bih čula kako omalovažava sve što sam godinama gradila.

“Majko, pusti Lejlu, nije navikla na ovakve uslove,” pokušavao me smiriti Amir jedne večeri dok sam prala suđe. “Nije ona loša, samo… drugačija je.”

“Drugačija?” ponovila sam kroz zube. “Drugačija je jer misli da je bolja od nas!”

Sukobi su postajali sve češći. Lejla nije htjela raditi, govorila je da je završila fakultet i da neće “čistiti tuđe podove kao ja”. Po cijele dane sjedila bi na telefonu, naručivala stvari preko interneta i žalila se kako joj život prolazi u ovom “zatvoru”. Amir je radio dva posla, vraćao se kasno kući, a ja sam bila ta koja je trpjela njene ispade.

Jedne večeri, dok sam pripremala večeru, Lejla je ušla u kuhinju i počela vikati: “Zašto uvijek praviš ovu tvoju čorbu? Ne možeš li jednom napraviti nešto normalno?” Nisam više mogla izdržati. “Ako ti se ne sviđa, možeš ići svojoj mami!” odbrusila sam joj.

Te noći Amir i Lejla su se posvađali. Čula sam ih kroz tanki zid spavaće sobe. Lejla je plakala: “Ne mogu više ovdje! Tvoja majka me mrzi!” Amir ju je pokušavao smiriti, ali uzalud.

Sutradan sam ih zatekla kako pakuju stvari. Amir me pogledao očima punim tuge: “Mama, idemo kod Lejlinih roditelja dok se ne smirite.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Zar ti mene ostavljaš zbog nje? Nakon svega što sam učinila za tebe?”

“Nije to tako… Samo nam treba malo prostora,” odgovorio je tiho.

Nisam mogla vjerovati da moj sin odlazi iz kuće zbog žene koja me nikada nije prihvatila. Osjećala sam se izdano, usamljeno i bespomoćno. Dani su prolazili sporo. Stan je bio tih, previše tih. Nedostajali su mi čak i njihovi glasni razgovori.

Jedne večeri nazvala me moja sestra Sanela iz Mostara: “Ajla, moraš misliti i na sebe. Cijeli život si se žrtvovala za Amira. Vrijeme je da živiš za sebe.”

Ali kako da živim za sebe kad mi srce puca od tuge? Svaki put kad bih prošla pored njegove prazne sobe, suze bi mi same krenule niz lice.

Mjesec dana kasnije Amir me nazvao: “Mama, možemo li doći na ručak? Lejla želi razgovarati s tobom.” Srce mi je poskočilo od sreće i straha istovremeno.

Došli su u nedjelju. Lejla je izgledala umorno, oči su joj bile crvene od plača. Sjeli smo za stol. Prva je progovorila: “Ajla, žao mi je zbog svega. Nisam znala koliko ti znači ovaj dom. Bila sam sebična.” Pogledala me iskreno prvi put otkad ju znam.

Amir me uhvatio za ruku: “Mama, ti si nam uvijek bila oslonac. Ali i ti imaš pravo na mir. Obećavam da ćemo poštovati tvoj prostor ako nam dozvoliš da se vratimo.”

Nisam znala šta da kažem. U meni se borila majka koja želi zagrliti sina i žena koja želi svoj mir nakon godina žrtve.

Na kraju sam samo šapnula: “Vratite se kući… ali ovaj put ćemo svi postaviti granice.”

Danas živimo zajedno, ali drugačije nego prije. Više ne dopuštam da me gaze ni Amir ni Lejla. Naučila sam reći ne i misliti na sebe.

Ponekad se pitam: Da li sam bila sebična što sam ih izbacila? Ili sam napokon bila hrabra da zaštitim sebe? Šta vi mislite – gdje su granice između ljubavi i žrtve?