Ti si trebala čuvati moju djecu, a ostavila si ih gladne: Istina iza porodične svađe
“Snježana, kako si mogla? Rekla sam ti da nemam ništa u frižideru! Djeca su cijeli dan bila gladna!” Lejlina vika parala je tišinu mog malog stana. Stajala sam nasred kuhinje, držeći se za stol kao da će mi on dati snagu koju više nisam imala. Pogledala sam u svoje ruke – ispucale, stare, pune tragova života – i osjetila kako mi se suze skupljaju u očima.
“Lejla, nisam imala novca…” prošaptala sam, ali ona me nije ni čula. Njene riječi su bile brže od mojih misli.
“Mogla si barem otići do susjede, posuditi nešto! Zar ti je bilo teško? Znaš da radim po cijele dane!”
Nisam joj znala objasniti kako je to kad ti ponos ne dopušta da još jednom pokucaš na vrata susjede Milene i tražiš litru mlijeka ili malo kruha. Već sam prošli tjedan posudila za lijekove. Nisam htjela biti teret nikome, a najmanje svojoj djeci.
Lejla je uzela djecu za ruku. Dario i Lana gledali su me velikim očima, zbunjeni i tihi. “Idemo kući. Očito ovdje nema ni za nas ni za njih,” rekla je kroz zube.
Kad su vrata zalupila za njima, sjela sam na stolicu i pustila suzama da teku. Sjećanja su navirala – kako sam nekad imala sve: muža koji je radio u brodogradilištu, veselu kuću punu smijeha i mirisa svježe pečenog kruha. Sad imam samo tišinu i hladan frižider.
Moj sin Ivan otišao je u Njemačku prije dvije godine. Rekao je: “Mama, bit će nam svima bolje kad skupim nešto novca.” Ali od tada ga vidim samo na ekranu mobitela, a novac koji pošalje jedva pokrije račune. Lejla je ostala sama s djecom i poslom u trgovini. Znam da joj nije lako, ali ni meni nije.
Prošle zime grijanje sam palila samo kad bi djeca došla. Skuhala bih im juhu od kocke i malo tjestenine, a kad bi otišli, sjedila bih pod dekom i brojala dane do iduće penzije. Ponekad bih otišla do tržnice i gledala voće koje ne mogu kupiti. Sram me bilo pitati za pomoć.
Jednog dana, dok sam išla prema kući s praznom vrećicom, srela sam susjedu Milenu.
“Snježana, što si tako tužna?”
“Ma ništa, Milena… Samo umor.”
Ona me pogledala onim pogledom koji vidi kroz sve laži. “Znam ja kako je kad nemaš. I meni je muž umro prije pet godina. Ako ti ikad što zatreba, samo reci.”
Ali nisam mogla. Ponos mi nije dao.
Sljedeći put kad su Dario i Lana došli, pokušala sam sakriti koliko me boli što im ne mogu dati ni običan sendvič. “Bako, imaš li keksa?” pitala je Lana.
“Nemam sada, dušo… Ali napravit ćemo zajedno palačinke kad dobijem penziju, može?”
Dario je šutio. Znam da je shvatio više nego što bi trebao za svojih sedam godina.
Te večeri Lejla me nazvala.
“Snježana, stvarno ne znam što da radim više. Ivan šalje premalo novca, ja radim po cijele dane… Djeca su stalno kod tebe jer nemam kome drugom ostaviti. A ti nemaš ni osnovno!”
“Lejla, ja bih dala sve za njih… Ali znaš kakva je penzija. Kad platim režije i lijekove…”
“Zar stvarno misliš da ja imam više? Znaš li koliko puta nisam jela da njima ostane?”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se krivom jer nisam mogla biti ona baka iz priča – ona koja peče kolače i ima uvijek pun stol.
Jedne noći nisam mogla spavati. Sjedila sam u mraku i razmišljala: gdje smo pogriješili? Zašto smo svi tako umorni, tako prazni? Sjetila sam se svoje majke – ona bi uvijek našla način da nas nahrani, makar to bio samo komad kruha s masti i crvenom paprikom.
Sljedećeg dana odlučila sam otići do centra za socijalnu skrb. Stajala sam u redu s još desetak ljudi mojih godina. Svi smo šutjeli, gledali u pod.
Kad sam došla na red, mlada službenica me pogledala preko naočala.
“Gospođo Snježana, imate li djecu koja vam mogu pomoći?”
“Imam sina u Njemačkoj… Ali on ima svoju porodicu.”
“Nažalost, pomoć je ograničena… Možemo vam dati jednokratnu pomoć za hranu.”
Uzela sam papir i izašla van s osjećajem srama i olakšanja u isto vrijeme.
Kad sam idući put vidjela Lejlu, pružila sam joj vrećicu s nekoliko namirnica koje sam dobila.
“Evo… Za djecu.”
Pogledala me iznenađeno.
“Snježana… Oprosti što sam vikala na tebe. Znam da ti nije lako.” Po prvi put nakon dugo vremena zagrlila me čvrsto.
“Samo želim da budemo zajedno,” prošaptala sam.
Te večeri sjedile smo zajedno uz čaj dok su djeca crtala za stolom. Nije bilo puno hrane na stolu, ali bilo je topline koju smo dugo tražile.
Ponekad se pitam: koliko nas još ovako živi? Koliko baka i djedova sjedi u hladnim stanovima i sanja o danima kad su mogli dati više svojoj djeci i unucima? Je li sram veći od potrebe ili nas samo društvo tjera da šutimo o svojoj bijedi?