Kad ljubav postane teret: Jesam li sebična što želim svog muža natrag?
“Opet kasniš, Ivane. Večera je već hladna,” izgovaram tiho, gledajući kroz prozor na kišom natopljenu ulicu. Djeca su već otišla u svoje sobe, a ja sjedim sama za stolom, zureći u tanjur koji nitko neće pojesti. Zvuk otključavanja vrata prekida tišinu, ali umjesto olakšanja, osjećam samo težinu u grudima.
Ivan ulazi, mokar do kože, s umornim pogledom. “Oprosti, Marija. Zadržao sam se kod Snježane. Mali Ante ima temperaturu, a Iva ne može sama sve stići. Znaš kako je to…”
Znam. Znam bolje nego što bih htjela. Od dana kada je njegov brat poginuo u prometnoj nesreći na magistrali kod Travnika, moj muž više nije isti čovjek. Prvo su to bile kratke posjete njegovoj snahi i nećacima, a sada su to sati i sati provedeni tamo – popravlja im bojler, vozi djecu na treninge, pomaže oko zadaće, čak i kupuje namirnice. Naša djeca, Luka i Ana, sve češće pitaju gdje je tata. A ja? Ja sam postala sjena u vlastitom domu.
“Jesi li barem pitao Luku kako mu je prošla utakmica?” upitam ga, pokušavajući sakriti drhtaj u glasu.
Ivan uzdahne. “Nisam stigao, Marija. Obećavam da ću sutra… Samo… Znaš da im je teško. Nemaju nikoga osim mene.”
“A mi? Mi te nemamo već mjesecima!” izleti mi prije nego što uspijem zaustaviti riječi.
On šuti. Gleda me kao da sam ja ta koja ne razumije. Možda i ne razumijem dovoljno. Možda sam sebična jer želim svog muža natrag.
Noći su najgore. Ležim budna dok Ivan diše pored mene, ali osjećam kao da je udaljen kilometrima. Ponekad ga čujem kako tiho plače u kupaonici. Znam da ga boli gubitak brata – odrasli su zajedno u malom stanu u Sarajevu, dijelili sve, čak i posljednju koru kruha dok su granate padale po gradu. Ali sada… Sada imam osjećaj da sam izgubila i njega.
Moja mama mi kaže: “Pusti ga, Marija. Muškarci drugačije tuguju. Proći će ga.” Ali što ako ne prođe? Što ako zauvijek ostanemo na drugom mjestu?
Jednog dana, dok spremam veš, Ana dolazi do mene s crtežom na kojem smo svi naslikani – ali tata stoji daleko od nas, drži za ruku malog Antu i Ivu.
“Zašto tata više ne ide s nama u park?” pita me tiho.
Ne znam što da joj kažem. Ne želim da misli kako je tata ne voli. Ne želim ni da mrzi svoje rođake. Ali osjećam kako mi srce puca svaki put kad vidim Ivana kako grli Snježaninu djecu dok naše samo pogladi po glavi u prolazu.
Jedne večeri skupim hrabrost.
“Ivane, moramo razgovarati.”
Sjedimo za kuhinjskim stolom, on s glavom u rukama.
“Znam da ti je teško,” počinjem oprezno, “ali i nama si potreban. Djeca te trebaju. Ja te trebam. Ne možemo više ovako.”
On šuti dugo, a onda tiho kaže: “Ne mogu ih ostaviti same, Marija. Obećao sam bratu… Obećao sam mu na grobu da ću paziti na njih kao na svoje. Kako da ih sada pustim?”
“Ne tražim da ih pustiš,” odgovaram kroz suze. “Ali ne možeš nas zaboraviti zbog njih. I mi smo tvoja obitelj!”
Te noći Ivan spava na kauču.
Sljedećih dana atmosfera je još napetija. Djeca osjećaju napetost; Luka se povlači u sebe, Ana postaje nervozna i plačljiva. Ja idem na posao kao robot – radim u knjižnici u Mostaru – ali misli mi stalno lutaju kući.
Jednog popodneva sretnem Snježanu na tržnici.
“Marija, hvala ti što puštaš Ivana da nam pomaže,” kaže iskreno.
Osjetim val ljutnje i srama istovremeno.
“Snježana, znaš li koliko ga mi viđamo? Djeca ga skoro više ne prepoznaju,” izletim joj.
Ona spusti pogled: “Znam… Ali ja ne mogu sama. Bojim se noći kad Ante ima temperaturu ili kad Iva plače za ocem… Ivan je jedini koji nam je ostao od njegove krvi.”
Te večeri sjedim sama na balkonu i pitam se – jesam li ja sebična? Je li pogrešno željeti svog muža natrag? Ili bih trebala biti jača i podržati ga dok ne prođe bol?
Ponekad poželim vrisnuti: “Dosta! I mi smo tvoji!” Ali onda me preplavi krivnja jer znam koliko mu znači bratova obitelj.
Prolaze tjedni, a ništa se ne mijenja. Ivan je sve više odsutan – fizički i duhom. Djeca su sve tužnija, a ja sve umornija.
Jedne večeri Luka dolazi do mene i šapne: “Mama, hoće li tata ikad opet biti naš tata?”
Tada shvatim – nisam jedina koja pati.
Sljedećeg jutra Ivan sjedi za stolom s glavom među rukama.
“Ne mogu više ovako,” kaže slomljeno. “Rasturam dvije obitelji i obje gubim.” Suze mu klize niz lice prvi put otkad je brat umro.
Prilazim mu i grlim ga: “Ne moraš birati između nas i njih. Samo nam se vrati malo po malo. Mi ćemo čekati – ali nemoj nas zaboraviti.” On me pogleda kao da prvi put vidi bol u mojim očima.
Ne znam što će biti sutra. Ne znam hoće li Ivan pronaći ravnotežu između svoje tuge i naše obitelji. Ali znam jedno – nisam sebična što želim svog muža natrag.
Možda nisam jedina koja se ovako osjeća? Koliko nas još živi u sjeni tuđe boli i pita se – gdje prestaje žrtva, a počinje zaborav na vlastitu sreću?