Između molitve i suza: Moja borba uz majčin krevet

“Zašto baš ja, Bože?” šaptala sam sebi dok sam skidala majčine mokre plahte usred još jedne besane noći. Sat je pokazivao 2:47, a iz susjedne sobe čulo se tiho hrkanje mog brata Daria, koji je došao iz Zagreba samo na vikend. “Ne mogu više sama,” prošaptala sam, ali odgovor je bio samo šum kiše koja je lupkala po prozoru.

Majka, nekad snažna žena iz Travnika, sada je bila tek sjena sebe. Njene ruke, koje su me nekad grlile kad bih pala s bicikla, sada su drhtale dok sam joj pokušavala dati lijekove. “Ajde, Amra, nemoj plakati. Sve će biti dobro,” govorila bi mi dok joj suze klize niz obraze. Ali znala sam da laže – sebi i meni.

Dario je uvijek imao spreman izgovor. “Znaš da imam posao, Amra. Ne mogu ostaviti sve u Zagrebu. Ti si tu, ti si uvijek bila jača od mene.” Njegove riječi su me boljele više od majčine bolesti. “Jača? Ili samo zato što sam žena? Zato što nisam otišla?” pitala sam ga jednom dok smo zajedno mijenjali pelene. Pogledao me onim svojim umornim očima i samo slegnuo ramenima.

Dani su prolazili u istom ritmu: ustajanje prije zore, kuhanje čaja, mjerenje šećera, molitve uz prozor dok sunce izlazi iznad stare kruške u dvorištu. Ponekad bih uhvatila sebe kako molim za čudo – da se probudi zdrava, da opet može hodati do trgovine ili barem sama do WC-a. Ali čuda su bila rijetka u našoj kući.

Jednog jutra, dok sam joj brisala čelo, majka me uhvatila za ruku. “Znaš li ti koliko te volim?” pitala je tiho. “Znam, mama,” odgovorila sam, ali nisam bila sigurna da zna ona koliko nju volim. Koliko me boli svaki njen uzdah, svaki pogled prema vratima kad očekuje Daria koji opet neće doći.

Nedjeljom bih išla u crkvu s tetkom Ružom. Sjedila bih u zadnjoj klupi i stiskala krunicu tako jako da mi prsti pobijele. “Gospodine, daj mi snage,” ponavljala bih u sebi. Ponekad bih osjetila mir – onaj tihi osjećaj da nisam sama. Ali čim bih zakoračila natrag u hladni hodnik naše kuće, sve bi se vratilo: miris lijekova, zvuk majčinog kašlja, tišina između dva telefonska poziva.

Jedne večeri, dok je vani padao snijeg, Dario je nazvao. “Amra, razmišljam da prodamo kuću. Znaš da mama neće još dugo…” Osjetila sam kako mi krv navire u lice. “Prodati? I gdje ćemo onda? Gdje ćeš ti kad te opet ostave? Gdje ću ja kad više ne budem imala kome mijenjati pelene?” vrisnula sam kroz suze.

Te noći nisam spavala. Sjedila sam kraj majčinog kreveta i gledala kako diše – plitko, teško. U jednom trenutku otvorila je oči i šapnula: “Ne svađajte se zbog mene…” Nisam znala što reći. Samo sam joj stisnula ruku i počela moliti Oče naš.

Proljeće je stiglo tiho. Kroz otvoreni prozor dolazio je miris svježe pokošene trave. Majka je bila sve slabija. Dario je dolazio češće, ali uvijek s pogledom na sat. Jednog dana donio je papire za prodaju kuće. “Samo potpiši, Amra. Bit će nam svima lakše.” Pogledala sam ga i prvi put u životu rekla: “Neću. Ova kuća je sve što imam od nje. Kad ode, ostat će mi barem zidovi koji pamte njezin smijeh.”

Te večeri sjela sam kraj kreveta i pričala majci o svemu – o strahu, ljutnji na Darija, o tome kako ne znam tko ću biti kad ona ode. Slušala me tiho i na kraju rekla: “Vjera nije samo molitva kad ti je teško. Vjera je kad voliš i kad boli najviše.” Suze su mi tekle niz lice dok sam joj obećavala da ću pokušati oprostiti Dariju.

Kad je majka umrla, kuća je bila puna ljudi – susjeda iz Sarajeva koji su došli s kolačima, tetke iz Mostara koje su plakale glasno kao djeca. Dario je stajao u kutu i gledao u pod. Prišla sam mu i zagrlila ga prvi put nakon dugo vremena.

Danas sjedim sama za stolom gdje smo nekad zajedno doručkovali. Zidovi šute, ali ja još uvijek molim – za nju, za Darija, za sebe. Ponekad se pitam: Jesam li mogla više? Jesam li bila dovoljno dobra kći? I što ostaje od nas kad nestanu oni koje najviše volimo?

Možda vi znate odgovor bolje od mene.