Maturalna večer za baku Ružu: Srce jače od vremena
“Lana, ne dolazi u obzir! Neću ti kvariti maturu svojim starim kostima!” Baka Ruža je sjedila za kuhinjskim stolom, ruke joj drhtave, ali pogled tvrd kao stijena. Mama je samo uzdahnula i nastavila prati suđe, a ja sam stajala nasred kuhinje s buketom ruža u ruci, spremna na borbu.
“Bako, nije stvar u tome da mi nešto kvariš. Želim da ideš sa mnom. Znaš li koliko mi to znači?” Glas mi je zadrhtao. Svi su očekivali da ću na maturu doći s nekim iz razreda, možda s Ivanom ili Lejlom, ali meni je bilo važno nešto drugo. Baka Ruža nikada nije bila na svojoj maturi. Rat je tada bjesnio Bosnom, a ona je morala raditi u tvornici da bi prehranila braću i sestre. Cijeli život je pričala o toj propuštenoj noći, uvijek uz osmijeh, ali ja sam znala da ju je boljelo.
“Lana, ti si mlada. Imaš pravo na svoju noć. Ja sam svoje prokockala davno. Šta će ljudi reći?”
“Nek pričaju šta hoće! Ja želim da ti budeš moja pratnja. Zaslužila si to više nego iko!”
Mama se okrenula s krpom u ruci: “Ružo, pusti dijete. Ako Lana želi tebe povesti, to je njena odluka. I tvoja.”
Baka je šutjela dugo. Gledala je kroz prozor u dvorište gdje su cvjetale jorgovani. Onda je tiho rekla: “Ako baš želiš… Ali pod jednim uvjetom: nema suza!”
Tako smo počele pripreme. Moje prijateljice su birale haljine po buticima u Zagrebu i Sarajevu, a ja sam s bakom prekopavala stare sanduke na tavanu. Pronašle smo njenu haljinu iz mladosti, izblijedjelu plavu svilu koju je sama šila kad je imala 18 godina. “Ovo sam čuvala za posebnu priliku,” rekla je i pogladila tkaninu kao da miluje uspomene.
“Bako, ovo je ta prilika.”
Dan mature bio je siv i kišan. Tata nas je vozio do škole starim Golfom. Baka je sjedila naprijed, nervozno stežući torbicu u krilu. “Šta ako me niko ne prepozna? Šta ako se osramotim?”
“Bako, ti si zvijezda večeri!” pokušala sam biti vesela, ali i mene je stezao čvor u grlu.
Kad smo ušle u dvoranu, svi su zastali. Muzika je utihnula na trenutak. Osjetila sam poglede – neki puni čuđenja, neki podrugljivi, ali najviše onih toplih, iskrenih osmijeha. Moja razrednica, profesorica Jasmina, prva nam je prišla.
“Ružo! Pa vi ste legenda ovog mjesta! Dobrodošli na maturu vaše unuke!”
Baka se nespretno nasmijala i stisnula mi ruku. “Nisam plesala godinama…”
“Dođi,” šapnula sam joj i povukla je na podij.
Svirala je stara pjesma “Moja posljednja i prva ljubavi” od Kemala Montena. Baka je zatvorila oči i pustila da je ritam ponese. Plesale smo polako, a onda su nam se pridružili drugi – Lejla sa svojom bakom Fatimom, Ivan sa svojim djedom Stipom. Odjednom, cijela dvorana bila je puna generacija koje su preživjele ratove, siromaštvo, gubitke – ali nisu izgubile ljubav.
U jednom trenutku baka se rasplakala. Suze su joj klizile niz obraze dok me grlila.
“Lana… Hvala ti što si mi vratila mladost na jednu noć. Nisam znala da još uvijek mogu sanjati.”
Kasnije smo sjedile vani na klupi dok su se ostali zabavljali unutra.
“Znaš,” rekla mi je tiho, “cijeli život sam mislila da nisam dovoljno dobra jer nisam završila školu ni otišla na maturu. Ali večeras… večeras sam shvatila da vrijedim više nego što sam mislila. Hvala ti što si me podsjetila na to.”
Zagrlila sam je najjače što sam mogla.
Kad smo se vratile kući, mama nas je dočekala s toplim čajem.
“Kako je bilo?”
Baka se nasmijala kroz suze: “Bilo je kao u snu. Kao da sam opet djevojčica iz Travnika koja vjeruje da može sve.” Mama me pogledala s ponosom kakav nisam vidjela godinama.
Te noći nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što su naše bake i djedovi prošli – koliko su snova žrtvovali za nas, koliko puta su šutjeli i trpjeli da bismo mi mogli imati više.
Možda nije važno kako izgledaš na maturi ni s kim plešeš prvi ples. Možda je važno samo to da ne zaboraviš one koji su te naučili voljeti.
Ponekad se pitam: Koliko često zaboravimo zahvaliti onima koji su nas podigli? Koliko snova još čeka da ih netko vrati iz zaborava?