Vratio se iz Sarajeva i tražio razvod: Kako su riječi moje bake promijenile sve
“Ne mogu više, Jasmina. Želim razvod.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam zurila u Darija, koji je stajao na pragu naše dnevne sobe, još uvijek u kaputu, s torbom na ramenu. Bio je to običan četvrtak navečer, djeca su već spavala, a ja sam čekala da zajedno popijemo čaj i ispričamo si kako je prošao njegov put u Sarajevo. Umjesto toga, moj svijet se srušio u jednoj rečenici.
“Šta to pričaš? Dario, jesi li ti normalan?” glas mi je zadrhtao, ali nisam mogla sakriti paniku. On je samo slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled.
“Umoran sam od svega. Od nas. Od stalnih svađa, od tvoje nervoze, od toga što se osjećam kao gost u vlastitoj kući. Razgovarao sam s nekim… i shvatio da više ne mogu ovako.”
Nisam znala šta da kažem. U meni je kipjela ljutnja, ali još više strah. Šta će biti s našom djecom? Šta će reći moji roditelji? Kako ću objasniti svekrvi koja me ionako nikad nije voljela?
Te noći nisam oka sklopila. Dario je spavao na kauču, a ja sam ležala u krevetu i gledala u plafon. Sjetila sam se bake Milene, njezinih toplih ruku i mirisa svježe pečenog kruha. Sjetila sam se kako mi je jednom rekla: “Dijete moje, kad ti život okrene leđa, ne okreći ti leđa životu. Bori se, ali ne šakama – srcem i riječima.”
Ujutro sam nazvala mamu. Plakala sam kao dijete dok sam joj pričala šta se dogodilo. Ona je samo uzdahnula: “Idi kod bake. Ona uvijek zna šta treba reći.”
Baka me dočekala s osmijehom, kao da nije ništa strašno. Skuhala mi je kafu i pustila me da izbacim sve iz sebe.
“Bako, on hoće razvod! Kaže da više ne može sa mnom! Možda je našao drugu… Možda sam ja kriva… Ne znam više ni sama!”
Baka je šutjela, gledala me onim svojim blagim očima.
“Jasmina, znaš li ti šta znači oprostiti? Ne drugome, nego sebi? Da li si ikad sjela s Darijom i pitala ga šta ga boli? Ili si samo čekala da on pogodi šta tebi treba?”
Zastala sam. Nisam znala odgovor.
“Znaš, ja i tvoj djed smo imali teže trenutke nego što možeš zamisliti. Ali nikad nismo prestali razgovarati. Nekad smo vikali, nekad plakali, ali uvijek smo pričali. I uvijek smo jedno drugome dali šansu da objasni svoje srce. Probaj ti to. Ako ne uspije – barem ćeš znati da si pokušala sve.”
Vratila sam se kući s novom snagom. Dario je sjedio za stolom i gledao kroz prozor.
“Dario, molim te, razgovaraj sa mnom. Ne kao sa ženom koju više ne voliš, nego kao s osobom koju si nekad volio. Reci mi šta te boli.”
Isprva je šutio. Onda je počeo pričati – o pritisku na poslu, o osjećaju da ga ne slušam, o tome kako mu nedostaje onaj smijeh koji smo imali kad smo bili mladi.
“Zadnjih mjeseci osjećam se kao duh u ovoj kući. Ti si stalno nervozna zbog djece, zbog novca… Ja bježim na posao samo da ne slušam prigovore. I onda odem u Sarajevo i shvatim da mi tamo niko ne prigovara – ali ni ne voli me niko kao ti ovdje. Samo… ne znam više kako dalje.”
Plakala sam dok je govorio. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da ga razumijem.
“Znam da nisam bila najbolja supruga zadnjih mjeseci”, priznala sam kroz suze. “Ali nisam ni ti bila laka za živjeti. Možemo li pokušati opet? Ne zbog djece ili familije – nego zbog nas?”
Tih dana bilo je teško. Svađe su bile češće nego smijeh. Svekrva me zvala svaki dan i pitala kad ću se iseliti – ona je uvijek navijala za Darija. Djeca su osjećala napetost i počela su se povlačiti u sebe.
Ali nisam odustajala. Svaki put kad bih htjela vikati ili odustati, sjetila bih se bakinog glasa: “Bori se srcem.” Počeli smo zajedno šetati navečer kad djeca zaspu. Počela sam slušati Darija bez prekidanja. On je meni donosio cvijeće iznenada, kao nekad.
Jedne večeri, dok smo sjedili na klupi ispred zgrade, Dario me pogledao i tiho rekao:
“Možda ipak ima nade za nas.”
Nisam odgovorila ništa – samo sam ga uhvatila za ruku.
Danas nije sve savršeno. I dalje imamo probleme – računi kasne, djeca su ponekad nemoguća, a svekrva još uvijek misli da sam ja kriva za sve na svijetu. Ali naučila sam nešto važno: brak nije bajka, nego borba u kojoj ponekad trebaš oprostiti i sebi i drugome.
Ponekad se pitam: Koliko nas odustane prerano? Koliko brakova bi se spasilo kad bismo imali hrabrosti razgovarati iskreno – ili barem poslušati bakin savjet?