Ne žuri s udajom, Emina: Bijeg iz tuđih očekivanja
“Emina, gdje su te palačinke? Znaš da Admir ne voli čekati!” glasno je odjeknula Senada iz hodnika, a meni su ruke zadrhtale iznad tave. Maslac je cvrčao, a ja sam osjećala kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Još nije ni svanulo, a ja sam već bila budna satima, pokušavajući biti savršena buduća snaha.
“Evo, gotove su…” promrmljala sam, stavljajući posljednju palačinku na tanjur. U ogledalu kuhinjskih vrata uhvatila sam svoj odraz – podočnjaci, umorne oči, kosa svezana u neurednu punđu. Gdje je nestala ona Emina koja se smijala bez razloga i sanjala o putovanjima?
Admir je ušao u kuhinju, još pospan, ali odmah je bacio pogled na stol. “Nisi stavila džem od šljiva? Znaš da mi je to najdraže.”
“Oprosti, zaboravila sam…” tiho sam odgovorila, ali on je već sjeo i počeo jesti bez riječi zahvale. Senada je stajala iza njega, promatrajući me kao jastreb.
“Emina, kad se udaš za našeg Adnana, moraš znati da ovdje nema mjesta za greške. Mi smo ozbiljna obitelj. Sve mora biti po redu.”
Nisam imala snage ni ispraviti je – već mjesecima me zove pogrešnim imenom. Svejedno joj je tko sam, važno je samo da sam poslušna i tiha.
Tog dana, dok sam prala suđe, osjetila sam kako mi se nešto u prsima lomi. Sjetila sam se svoje majke u Sarajevu, kako mi je uvijek govorila: “Ne žuri s udajom, Emina. Sreća neće pobjeći ako si strpljiva.” Ali ja sam bila zaljubljena u Admira, ili barem u ideju o njemu – o sigurnosti koju mi je obećavao.
U posljednjih nekoliko mjeseci, sve što sam radila bilo je pod Senadinim budnim okom. Svaka pogrešno presavijena majica, svaki previše slani ručak – sve je bilo razlog za kritiku. Admir nikad nije stao na moju stranu. “Znaš kakva je moja mama,” govorio bi, “samo želi najbolje za mene.”
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Senada je počela pričati o vjenčanju. “Sve mora biti savršeno. Pozvat ćemo 300 ljudi iz cijelog Travnika i Sarajeva. Haljina mora biti bijela, ali ne previše otvorena – znaš kakvi su naši ljudi. I naravno, Emina će nositi našu porodičnu ogrlicu.”
Pogledala sam Admira tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima. “Mama zna najbolje.”
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi moje majke i Senade. Osjećala sam se kao da nestajem – kao da me svakim danom ima sve manje.
Sljedećeg jutra probudila sam se prije svih. U tišini kuhinje pripremala sam palačinke, ali ovaj put nisam osjećala ni trunku sreće. Pogledala sam kroz prozor na maglom prekrivene ulice i shvatila – ako sada ne pobjegnem, nikad neću imati priliku biti svoja.
Spakirala sam nekoliko stvari u torbu i napisala kratku poruku Admiru: “Oprosti, ali ovo nije moj život.”
Izašla sam iz kuće na prstima, srce mi je tuklo kao ludo. Na autobusnoj stanici sjedila sam sama među ljudima koji su žurili na posao. U ruci sam stiskala mobitel i gledala poruke koje su počele stizati – prvo od Admira, pa onda od Senade.
“Kako si mogla? Što će reći ljudi?” pisala je Senada.
“Vrati se kući!” bila je Admirova poruka.
Ali ja nisam mogla više nazad. Vozila sam se prema Sarajevu i osjećala kako mi se suze slijevaju niz lice – od straha, tuge i olakšanja.
Kod kuće me dočekala majka. Nije ništa pitala, samo me zagrlila i pustila da plačem na njenom ramenu.
“Znam da ti nije lako,” šapnula je, “ali ponosna sam što si odabrala sebe.”
Dani su prolazili sporo. Ljudi su pričali – susjede su šaputale iza leđa moje majke; rodbina iz Mostara slala poruke podrške i osude u isto vrijeme.
Jedne večeri sjela sam s majkom uz čaj.
“Znaš li što želiš sada?” pitala me tiho.
“Ne znam… ali znam što ne želim više nikada biti – nečija sjena,” odgovorila sam.
Počela sam raditi u maloj knjižari kod Baščaršije. Svaki dan upoznavala sam nove ljude – žene koje su prošle slično; djevojke koje su sanjale o bijegu; starije gospođe koje su mi pričale o svojim mladenačkim ljubavima i propuštenim prilikama.
Jednog dana u knjižaru je ušla Azra, stara prijateljica iz srednje škole.
“Emina! Gdje si nestala sve ove godine? Čula sam svašta…”
Nasmijala sam se prvi put iskreno nakon dugo vremena.
“Nestala sam iz tuđih očekivanja. Sad pokušavam pronaći sebe.”
Azra me zagrlila i šapnula: “Dobrodošla natrag među žive.”
I dok sjedim sada na prozoru svoje male sobe u Sarajevu i gledam svjetla grada kako trepere kroz noćnu maglu, pitam se – koliko nas još živi tuđe živote iz straha od osude? Koliko nas još treba skupiti hrabrost da kaže: ‘Dosta je’? Možda će netko pročitati moju priču i pronaći snagu koju ja nisam imala godinama.