Kad srce šuti, a život traži odluku: Priča o braku iz nužde
“Zašto šutiš, Damire? Zar ti je toliko teško reći mi što osjećaš?” Anela je stajala nasred kuhinje, ruke su joj drhtale dok je stiskala šalicu kave. Pogledao sam je, ali nisam imao snage izgovoriti ni riječ. Što da joj kažem? Da mi srce ne preskoči kad je vidim, da mi ruke ne zadrhte kad me dotakne? Da sam ovdje jer su tako odlučili naši roditelji, a ne mi sami?
Sve je počelo prošlog ljeta, kad je otac došao kući s ozbiljnim izrazom lica. “Damire, vrijeme ti je da se skrasiš. Anela je dobra djevojka, poštena porodica. Tvoj djed bi bio ponosan.” Nisam imao snage suprotstaviti se. U našoj maloj bosanskoj čaršiji, glas roditelja bio je zakon. Majka je plakala od sreće, sestra Lamija me grlila i šaptala: “Bit će ti lijepo, vidjet ćeš.”
Ali ja nisam vidio ništa osim magle pred očima. Anelu sam poznavao iz viđenja, znali smo se pozdraviti na ulici, ali nikad nismo sjeli i razgovarali kao dvoje ljudi koji bi trebali dijeliti život. Pristao sam na zaruke jer nisam znao kako reći ne. Svi su očekivali od mene da budem dobar sin, da nastavim tradiciju.
Vjenčanje je prošlo u magli. Svi su slavili, pjevali se sevdalinke, pilo se vino iz Hercegovine. Sjećam se kako mi je dlan bio mokar dok sam držao Anelinu ruku pred matičarem. Pogledala me ispod obrva i tiho šapnula: “Bit će sve u redu.” Nisam joj vjerovao.
Prvi mjeseci braka bili su poput hodanja po ledu. Ujutro bismo zajedno pili kavu, ali razgovor bi brzo utihnuo. Navečer bismo ležali jedno pored drugog u krevetu, svatko okrenut na svoju stranu. Ponekad bih čuo kako tiho plače u jastuk. Nisam znao kako joj pomoći, jer ni sebi nisam mogao pomoći.
Jedne večeri, dok sam sjedio na balkonu i gledao svjetla Sarajeva u daljini, došla je Lamija. Sjela je pored mene i upitala: “Jesi li sretan?” Nisam odgovorio. Samo sam slegnuo ramenima. “Znaš, nije kasno da nešto promijeniš,” rekla je tiho. “Nije kasno da priznaš sebi što želiš.” Ali što sam ja želio? Nisam znao.
Anela je bila dobra žena. Kuća nam je uvijek bila uredna, ručak na stolu, osmijeh na licu kad bi došli gosti. Ali kad bismo ostali sami, između nas bi narasla tišina koju nismo znali premostiti. Ponekad bih gledao njezine ruke dok pere suđe i pitao se što ona sanja noću. Je li i ona željela nekog drugog? Je li i ona pristala na ovaj brak samo zato što nije imala izbora?
Jednog dana, dok sam radio u radionici s ocem, došao je stari prijatelj iz srednje škole – Ivan. Pričao mi je o svom životu u Zagrebu, o djevojci koju voli i planovima za budućnost. Osjetio sam zavist koju nisam mogao sakriti. “Znaš,” rekao mi je Ivan dok smo pili pivo ispred dućana, “nije život samo ono što drugi očekuju od tebe. Moraš nekad poslušati sebe.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Navečer sam pokušao razgovarati s Anelom.
“Anela… Jesi li sretna?”
Pogledala me iznenađeno, kao da to pitanje nikad nije očekivala.
“Ne znam,” rekla je iskreno. “Ponekad mislim da jesam, ponekad mislim da samo živim dan za danom. A ti?”
Nisam znao što reći pa sam samo kimnuo glavom.
Prolazili su mjeseci. Svi oko nas su očekivali da dobijemo dijete. Majka me svaki tjedan pitala: “Ima li šta novo?” Osjećao sam pritisak sa svih strana – od obitelji, susjeda, čak i prijatelja koji su već imali djecu.
Jedne večeri Anela mi je priznala:
“Damire, bojim se da nikad nećemo biti sretni ako nastavimo ovako. Zaslužujemo više od ovog života iz navike.”
Te riječi su me pogodile kao grom iz vedra neba. Prvi put sam osjetio olakšanje – nisam bio jedini koji pati.
Počeli smo razgovarati iskreno, bez straha od osude. Priznali smo jedno drugome sve – svoje snove, strahove, propuštene prilike. Shvatili smo da smo oboje žrtve očekivanja drugih.
Jednog jutra odlučili smo reći roditeljima istinu – da naš brak nije ono što su oni zamišljali. Otac je bio bijesan, majka slomljena. “Što će selo reći?” vikao je otac. “Što će ljudi misliti o nama?”
Ali prvi put u životu nisam mario za to.
Anela i ja smo odlučili dati si priliku za novi početak – možda zajedno kao prijatelji, možda svatko na svom putu.
Danas sjedim na istom balkonu i gledam svjetla grada. Pitam se: Koliko nas živi tuđe živote jer nemamo hrabrosti reći što stvarno osjećamo? Je li sreća stvar izbora ili hrabrosti?