„Donesi unuke, ali ne zaboravi novčanik“: Kad obitelj postane teret na duši

„Stjepane, jesi li spremio novac za Ivana? Znaš da mu treba za knjige, a i Marija je rekla da bi mogla doći s djecom ovaj vikend.“

Ankica me pogleda preko stola, oči joj umorne, ali još uvijek pune one tihe nade koju nosi cijeli život. Sjedimo u našoj maloj kuhinji u Osijeku, gdje smo zajedno proveli više od četrdeset godina. Na zidu vise slike naše djece – Ivana, Marije i malog Leona – ali posljednjih godina te slike kao da su jedini dokaz da smo nekad bili prava obitelj.

„Spremio sam“, odgovaram tiho, gledajući kroz prozor na vrt koji sam sadio još dok su djeca bila mala. „Ali znaš, Ankice, ponekad mi se čini da nas više ne dolaze vidjeti zbog nas.“

Ona uzdahne, pogladi me po ruci. „Znam, Stjepane. I meni je teško. Ali što ćemo? Djeca su djeca. Danas je svima teško.“

Ali nije uvijek bilo tako. Sjećam se dana kad su Ivan i Marija trčali po dvorištu, smijali se, vikali: „Tata, gledaj me!“ ili „Mama, gladan sam!“ Tada nam ništa nije bilo teško. Radili smo dan i noć – Ankica u školi, ja u tvornici – samo da njima bude bolje. Sanjali smo o danu kad će nam doći s unucima, kad će kuća opet biti puna smijeha.

Ali sada… sada dolaze samo kad im treba nešto. Ivan je prošli mjesec tražio novac za popravak auta. Marija je trebala pomoć oko režija. Unuci dođu, pojedu kolače, igraju se na mobitelima i nestanu prije nego što stignemo ispričati priču iz mladosti.

Prošle subote Marija je došla s djecom. Sjeli smo za stol, Ankica je iznijela pitu od jabuka. „Mama, tata“, počela je Marija, „znate da je Leonu rođendan za dva tjedna? Razmišljali smo da mu kupimo bicikl… Ali znaš kako je danas skupo sve…“

Pogledali smo se. Znao sam što slijedi. „Ako možete pomoći…“

„Naravno, Marija“, rekao sam prije nego što je Ankica stigla išta reći. „Za unuke uvijek ima.“

Ali kad su otišli, ostala je tišina. Tišina koja boli više od bilo kakvog računa ili kredita.

Navečer sam sjedio na klupi u vrtu. Sjetio sam se svog oca, kako je govorio: „Djeca su ti najveće bogatstvo.“ Ali što kad to bogatstvo postane teret? Što kad te vlastita djeca gledaju kao bankomat?

Sljedeći dan nazvao me Ivan. „Tata, možeš li mi posuditi još tisuću kuna? Znaš da ću vratiti čim dobijem plaću.“

„Naravno, sine“, odgovorio sam automatski. Ali u meni je nešto puklo.

Kad sam spustio slušalicu, Ankica me pogledala: „Stjepane, dokle ćemo ovako? Zar smo stvarno samo bankomat svojoj djeci?“

Nisam znao što reći. Osjećao sam se kao da sam izdao sve ono što smo gradili – ljubav, povjerenje, obiteljsku toplinu.

Tjedni su prolazili. Dolazili su rijetko, a kad bi došli, uvijek bi bilo nešto: školske knjige, popravak bojlera, nova jakna za unuka. Nikad nisu ostali duže od sat vremena.

Jedne večeri odlučio sam razgovarati s Ivanom i Marijom. Pozvao sam ih na večeru.

„Djeco“, počeo sam dok smo sjedili za stolom, „znate da vas volimo najviše na svijetu. Ali osjećamo se… usamljeno. Kao da dolazite samo kad vam nešto treba.“

Ivan je spustio pogled. Marija je šutjela.

„Nije nam lako to reći“, nastavila je Ankica tiho. „Samo bismo voljeli da dođete ponekad i bez razloga. Da sjedimo zajedno, popijemo kavu… Da budemo obitelj.“

Nastala je tišina koju je prekinuo Leon: „Djede, možeš li mi pokazati kako si sadio one ruže?“

Pogledao sam ga i srce mi se steglo. Možda još ima nade.

Ivan se konačno javio: „Tata… Mama… Oprosti. Znam da smo vas zapostavili. Ali život nas melje sa svih strana… Nismo ni svjesni koliko vas povređujemo.“

Marija je dodala: „Obećavam da ćemo češće dolaziti. Ne zbog novca… nego zbog vas.“

Nisam znao vjerovati li im ili ne. Ali te večeri prvi put nakon dugo vremena osjetio sam tračak nade.

Dani su prolazili i stvarno su počeli dolaziti češće – ponekad bez ikakvog razloga. Donijeli bi kolače iz pekare ili samo sjeli s nama u vrtu.

Ali duboko u meni ostala je rana. Ponekad se pitam: Jesmo li sami krivi što smo ih naučili da uvijek mogu računati na nas – ali ne i na našu blizinu? Je li moguće vratiti ono što smo izgubili ili su neke stvari zauvijek otišle?

Možda vi znate odgovor bolje od mene: Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav prema djeci dovoljna da preboli osjećaj iskorištenosti?