Posjeta svekrvi otkrila je istinu koju nisam željela znati
“Zašto si došla bez najave, Ivana?” Svekrvin glas odjeknuo je kuhinjom dok sam stajala na pragu, stežući vrećicu s domaćim kolačima. Nije bilo topline u njenom pogledu, samo hladna znatiželja. Pogledala sam prema stolu, gdje je moj muž, Dario, sjedio s glavom pognutom nad šalicom kave, izbjegavajući moj pogled.
“Samo sam htjela donijeti kolače i vidjeti kako ste,” izustila sam, osjećajući kako mi srce lupa u grudima. U zraku je visila neka napetost koju nisam mogla objasniti. Svekrva, Marija, prešla je rukom preko stolnjaka kao da briše nevidljivu mrlju.
“Nisi trebala dolaziti danas. Imamo… goste,” rekla je tiho, ali odlučno. Pogledala sam Darija, tražeći podršku, ali on je i dalje šutio. U tom trenutku začuo se ženski smijeh iz dnevnog boravka. Prepoznala sam glas njegove sestre Ane, ali i još jedan glas – nepoznat, mlad.
“Ivana, možda bi mogla kasnije doći?” predložila je Marija. Osjetila sam kako me nešto steže u prsima. Nikada prije me nisu ovako dočekali. Uvijek sam bila dobrodošla, čak i kad sam znala da Marija nikad nije bila oduševljena što joj sin živi sa mnom u malom stanu na Trešnjevci umjesto u njihovoj kući u Dugom Selu.
“Ne, ostajem. Dario, možeš li mi pomoći izvaditi kolače?” pokušala sam vratiti kontrolu nad situacijom. On je ustao bez riječi i krenuo za mnom u kuhinju.
“Što se događa?” šapnula sam kad smo ostali sami. Dario je slegnuo ramenima.
“Ništa… Mama je nervozna zbog gostiju.”
Nisam mu povjerovala. Pogledala sam ga ravno u oči: “Dario, molim te, reci mi istinu.”
Prije nego što je stigao odgovoriti, začula sam šapat iz hodnika. “Ne možeš joj to reći!” bio je to Anin glas. “Ako sazna, sve će se raspasti!”
Krv mi je jurnula u lice. O čemu su to pričali? Što to ne smijem saznati? U tom trenutku Marija je ušla u kuhinju s tanjurom punim kiflica.
“Ivana, možeš li mi pomoći oko stola?” upitala je, ali pogled joj je bio oštar kao nož.
Dok smo slagale tanjure i pribor, pokušavala sam smiriti ruke koje su mi drhtale. Sjetila sam se svih onih puta kad sam osjećala da nešto nije u redu – kad bi Dario kasnio s posla, kad bi Marija zvala i šaptala s njim u hodniku, kad bi Ana izbjegavala moj pogled na obiteljskim ručkovima.
Sjeli smo za stol. Ana je sjela nasuprot meni, a do nje mlada djevojka koju nikad prije nisam vidjela. Imala je tamnu kosu i velike smeđe oči koje su me znatiželjno promatrale.
“Ovo je Lejla,” predstavila ju je Ana. “Prijateljica iz Sarajeva.”
Lejla se nasmiješila i pružila mi ruku. “Drago mi je. Čula sam puno o vama.”
Osjetila sam kako me Marijin pogled prati dok razgovaram s Lejlom o Sarajevu, o tome kako joj se sviđa Zagreb i kako joj nedostaje porodica. Ali ispod površine tog razgovora osjećala sam napetost – kao da svi čekaju da nešto pukne.
Nakon ručka otišla sam u kuhinju oprati suđe. Marija je došla za mnom i tiho zatvorila vrata.
“Ivana, moram ti nešto reći,” počela je tiho. “Ali molim te, nemoj praviti scenu pred djecom.”
Osjetila sam kako mi se noge tresu.
“Dario nije bio iskren prema tebi zadnjih godinu dana,” rekla je gledajući kroz prozor. “Znam da misliš da imate savršen brak, ali… on ima problema koje ti ne znaš.”
“Kakvih problema?” glas mi je drhtao.
Marija je duboko uzdahnula: “Dario je izgubio posao prije godinu dana. Nije ti rekao jer te nije htio brinuti. Svaki dan odlazi iz stana i dolazi ovdje ili kod Ane. Lejla mu pomaže oko nekih poslova na crno…”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sve te laži, svi ti pogledi i šaputanja…
“Zašto mi niste rekli? Zašto mi on nije rekao?” pitala sam kroz suze.
Marija me pogledala s tugom: “Htio te zaštititi. Znaš kakav je Dario – ponosan do bola. Nije mogao podnijeti da ga vidiš slabog.”
U tom trenutku Dario je ušao u kuhinju i zatekao nas obje uplakane.
“Ivana… oprosti… Nisam znao kako ti reći,” rekao je tiho.
Pogledala sam ga kroz suze: “Godinu dana si lagao? Godinu dana si me gledao u oči i pravio se da je sve u redu? Kako si mogao?”
Dario je sjeo kraj mene i uhvatio me za ruku: “Bojao sam se da ćeš otići ako vidiš koliko sam slab… Bojao sam se da ćeš me prestati voljeti.”
Zagrlila sam ga i zaplakala još jače. Sve ono što smo gradili godinama sada se činilo kao kula od karata.
Kasnije te večeri, dok smo se vozili kući tramvajem kroz kišni Zagreb, gledala sam Darija kako gleda kroz prozor izgubljen u mislima.
Pitala sam se – koliko zapravo poznajemo one koje volimo? Koliko tajni krijemo jedni od drugih iz straha ili srama? Možemo li ikada ponovno izgraditi povjerenje kad jednom pukne?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li biste mogli oprostiti toliku laž – čak i ako dolazi iz ljubavi?