„Kad uzmeš penziju, ostat ću s tobom“: Priča jedne bake i njenog unuka
„Bako, kad ti dođe penzija, možeš mi kupiti novi mobitel?“ – glas mog unuka Dine odjeknuo je kuhinjom dok sam miješala supu. Pogledala sam ga preko naočala, pokušavajući razaznati je li to šala ili još jedan od onih zahtjeva koji su postali svakodnevica otkad mu je majka otišla raditi u Njemačku.
„Dino, znaš da nije lako. Plaćam režije, hranu, a i ti trebaš za školu…“ – pokušala sam objasniti, ali on je samo slegnuo ramenima i nestao u svojoj sobi, zalupivši vrata. Ostala sam sama s tišinom koja je odzvanjala jače od njegovih riječi.
Nekad sam vjerovala da je ljubav dovoljna. Kad mi je kćerka Sanja rekla da ide u Njemačku „samo na godinu dana“, obećala sam joj da ću paziti na Dinu kao na svoje dijete. Godine su prolazile, a ona se vraćala samo ljeti, s koferima punim poklona i pričama o boljem životu. Dino je rastao uz mene, ali između nas se počeo stvarati zid.
Sjećam se dana kad je prvi put pitao: „Bako, kad ćeš dobiti penziju?“ Tada mi je bilo smiješno, mislila sam da ga zanima kako starost funkcionira. Ali kako su godine prolazile, shvatila sam da mu penzija znači više nego što bi smjela.
Jednog dana, dok sam slagala rublje u dnevnoj sobi, Dino je došao s papirom u ruci. „Treba mi potpis za izlet. Košta 300 kuna.“
„Dino, to je puno novca…“
„Ako ne možeš platiti, mogu pitati mamu. Ali ona uvijek kaže da pitaš tebe.“
Osjetila sam kako mi srce tone. Nisam željela biti samo bankomat. Željela sam biti netko kome će doći kad ga boli zub ili kad ga djevojka ostavi. Ali svaki razgovor završavao je na novcu.
Jedne večeri, dok sam sjedila na balkonu i gledala svjetla grada, nazvala me Sanja. „Mama, Dino ti je poslao poruku? Kaže da mu treba za tenisice.“
„Sanja, ne mogu više sama. Sve ide preko mene. On misli da sam ovdje samo da mu ispunjavam želje.“
Sanja je uzdahnula: „Znam, ali ja radim po cijele dane. On tebe ima…“
Imati nekoga ne znači koristiti ga. Ali kako to objasniti djetetu koje je odraslo bez roditelja? Kako objasniti kćerki koja misli da novac može zamijeniti zagrljaj?
Narednih dana Dino je bio tih. Nisam ga pitala što ga muči; bojala sam se odgovora. Onda sam jedne noći čula kako razgovara s prijateljem na mobitel:
„Ma ostat ću kod bake dok ne uzme penziju, onda ću si sve kupit što hoću.“
Te riječi su me zaboljele više nego išta prije. Nisam mogla spavati cijelu noć. Jesam li pogriješila što sam mu sve davala? Jesam li ga razmazila ili mu jednostavno nisam znala pružiti ono što mu treba?
Sljedeće jutro skupljala sam hrabrost da razgovaram s njim.
„Dino, možemo li popričati?“
Sjeo je za stol, gledajući u pod.
„Znaš li koliko me boli kad misliš da sam ovdje samo zbog penzije?“
Šutio je.
„Znam da ti fali mama. I meni fali tvoja mama. Ali ja nisam ovdje samo zbog novca. Ja te volim.“
Podigao je pogled i prvi put nakon dugo vremena vidjela sam suze u njegovim očima.
„Bako… oprosti. Samo… svi imaju roditelje koji im kupuju stvari. Ja imam tebe i tvoju penziju.“
Tada sam shvatila – nije on bio pohlepan. Bio je izgubljen, isto kao i ja.
Prošli su mjeseci. Naučili smo razgovarati o osjećajima, a ne o novcu. Sanja i dalje šalje novac iz Njemačke, ali sada češće zove i pita kako smo. Dino mi pomaže oko kuće i ponekad zajedno gledamo stare slike.
Ali još uvijek me proganja pitanje: Jesmo li mi stariji zaista potrebni samo dok imamo što dati? Ili nas djeca vole zbog onoga što jesmo?
Možda nikad neću znati pravi odgovor. Ali svake večeri kad Dino kaže: „Laku noć, bako“, nadam se da ipak zna koliko ga volim.
A vi? Jeste li ikada osjetili da vas vaši najbliži trebaju samo zbog onoga što im možete dati? Koliko vrijedi ljubav kad se mjeri kroz novac?