Između Dvoje Srca i Jednog Boga: Moja Borba za Ljubav i Mir
“Ne mogu više, mama!” viknula sam kroz suze, tresući se u kuhinji dok je sat na zidu otkucavao ponoć. “Ne mogu birati između njih!”
Mama je stajala nasuprot mene, ruku prekriženih na prsima, lice joj je bilo tvrdo kao kamen. “Ana, moraš odlučiti. Ne možeš ovako živjeti. Ni ti ni oni to ne zaslužuju.”
U tom trenutku, osjećala sam se kao da mi se cijeli svijet ruši. Emir je bio moja mladenačka ljubav, onaj s kojim sam dijelila prve snove pod sarajevskim zvijezdama, dok je Ivan bio mirna luka, čovjek koji me prihvatio kad sam se preselila u Zagreb nakon rata. S Emira me vezala strast i prošlost, s Ivanom sigurnost i budućnost. Ali srce nije znalo za logiku.
“Ana, molim te, reci mi što osjećaš,” šapnuo je Emir prošle nedjelje kad smo se našli na klupi ispod stare lipe u parku. Njegove tamne oči gledale su me s nadom i strahom.
“Ne znam više, Emir. Sve je tako zapetljano…”
“Znaš da te volim. Znaš da bih sve dao za tebe. Samo reci riječ i ostavit ću sve iza sebe.”
Ali nisam mogla izgovoriti tu riječ. U meni je bjesnila oluja.
Ivan je bio drugačiji. Kad sam mu priznala da još uvijek osjećam nešto prema Emiru, samo je tiho rekao: “Ana, neću te tjerati da biraš. Ali ne mogu biti s nekim tko nije cijeli moj.” Njegova smirenost me boljela više od bilo kakve svađe.
Noći su mi postale najgori neprijatelj. Ležala bih budna, gledala u strop i molila Boga da mi pokaže put. “Bože, pomozi mi. Daj mi snage da napravim ono što je ispravno. Ne želim povrijediti nikoga, ali ne želim ni izgubiti sebe.” Suze su mi natapale jastuk dok sam šaptala molitve koje me naučila baka još dok sam bila dijete u Mostaru.
Porodica je bila podijeljena. Tata je bio za Ivana: “On ti može pružiti život kakav zaslužuješ. Emir je dobar dečko, ali znaš kakav je život tamo…”
Brat Marko je bio na strani Emira: “Sjeti se kako ste se voljeli prije rata! Ljubav ne umire samo tako.” Mama je samo šutjela i gledala me pogledom punim brige.
Svaki dan bio je nova borba. Na poslu nisam mogla misliti ni na što drugo. Kolegica Lejla me jednom povukla u stranu: “Ana, vidim da si van sebe. Znaš da možeš pričati sa mnom o svemu?” Samo sam klimnula glavom, bojeći se da ću se slomiti ako progovorim.
Jedne večeri otišla sam u crkvu Svetog Ante na Bistriku. Sjela sam u zadnju klupu i gledala u svijeće koje su titrale pred oltarom. “Bože, ako me čuješ, daj mi znak. Pokaži mi gdje pripadam.” Osjetila sam mir kakav nisam dugo osjećala. Kao da mi je netko šapnuo: “Opraštaj sebi kao što opraštaš drugima. Prava ljubav ne traži savršenstvo nego istinu.”
Sljedećih dana počela sam više razgovarati s Bogom nego s ljudima oko sebe. Molitva mi je postala utočište kad su me svi drugi odgovori iznevjerili.
Jednog jutra zazvonio mi je telefon. Emir.
“Ana, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako.” Glas mu je bio slomljen.
Sastali smo se na istom mjestu gdje smo se prvi put poljubili prije deset godina. “Znam da te gubim,” rekao je tiho. “Ali ako te volim, moram te pustiti da budeš sretna, makar to bilo bez mene.” Suze su mu klizile niz lice dok me grlio posljednji put.
Te večeri otišla sam kod Ivana. Sjedili smo u tišini dok sam pokušavala pronaći prave riječi.
“Ivane… oprosti što sam te povrijedila. Nisam znala kako dalje. Ali sada znam da želim biti s tobom jer s tobom mogu biti ono što jesam – sa svim svojim ranama i nesigurnostima.” Ivan me samo zagrlio i šapnuo: “Bit ćemo dobro, Ana. Zajedno ćemo izgraditi naš mir.”
Nije bilo lako zaboraviti Emira niti izbrisati prošlost. Ali svaki dan zahvaljivala sam Bogu što mi je dao snage da oprostim sebi i krenem dalje.
Danas, kad gledam Ivana kako igra nogomet s našim sinom Lukom u dvorištu, srce mi je puno zahvalnosti i mira. Znam da nisam sama donosila teške odluke – Bog me vodio kroz tamu do svjetla.
Ponekad se pitam: Koliko nas ima koji se boje slušati svoje srce jer ne želimo povrijediti druge? Je li moguće pronaći sreću bez vjere u nešto veće od nas samih?