Kad djeca zatvore vrata: Priča o majci koja traži svoje mjesto
“Ne možeš stalno biti ovdje, mama!” Ivana je podigla glas, a ja sam prvi put u životu osjetila da mi vlastito dijete zatvara vrata pred nosom. Stajala sam na pragu njezina stana u Zagrebu, držeći vrećicu s domaćim kolačima koje sam joj donijela, nadajući se da će joj barem miris djetinjstva omekšati srce. Ali njezine oči bile su tvrde, umorne, kao da joj je svaki moj dolazak teret.
“Ivana, samo sam htjela…” počela sam tiho, ali ona me prekinula.
“Znam, mama. Ali ja imam svoj život. Dario ima svoj. Ne možemo ti stalno biti na raspolaganju. Moraš to shvatiti.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže, ali nisam htjela plakati pred njom. Sjećam se dana kad sam ih oboje nosila kroz život, kad su njihovi problemi bili moji problemi, kad sam znala svaku njihovu misao prije nego što je izgovore. Sad su odrasli ljudi, a ja sam postala višak.
Vratila sam se u prazan stan u Novom Zagrebu. Zidovi su odzvanjali tišinom. Još uvijek su na polici stajale Darijeve medalje iz osnovne škole i Ivanina stara lutka. Sve sam čuvala, kao da će se jednog dana vratiti i opet biti ona djeca koja su mi trčala u zagrljaj.
Telefon je zazvonio kasno navečer. Bio je to Dario.
“Mama, sve u redu? Ivana mi je rekla da si bila kod nje.”
“Sve je u redu, sine. Samo sam joj odnijela kolače.”
S druge strane tišina. Znao je da lažem.
“Mama… znaš da te volimo, ali… ne možemo ti dati ono što tražiš. Ja imam posao, djecu, Jasmina radi do kasno… Nema mjesta za još jednu osobu u stanu.”
“Ne tražim ništa osim malo društva, Dario. Samo malo razgovora.”
“Znam, ali… možda bi trebala razmisliti o domu za starije? Tamo bi imala društvo svojih godina.”
Dom za starije? Kao da sam već otpisana, kao da više nisam potrebna nikome osim ljudima koji čekaju kraj.
Sljedećih dana nisam izlazila iz stana. Gledala sam kroz prozor kako prolazi tramvaj broj 7 i zamišljala da sjedim u njemu, putujem negdje gdje me netko treba. Susjeda Ružica pokucala je na vrata.
“Jesi dobro, Zdenka? Nisi se vidjela danima.”
“Dobro sam, Ružice. Samo malo umorna.”
Sjele smo na kavu. Ružica je pričala o svojoj unuci koja joj dolazi svaki vikend.
“Znaš, Zdenka, djeca danas nemaju vremena za nas stare. Sve im je važnije od roditelja koji su ih odgojili. Ali ne zamjeram im. Takva su vremena.”
Nisam joj mogla reći koliko me boli ta istina.
Jedne večeri odlučila sam nazvati Ivanu još jednom.
“Ivana, mogu li doći sutra na ručak? Napravila bih sarmu kao nekad…”
Dugo je šutjela.
“Mama… bolje nemoj sutra. Imamo goste iz firme. Možda drugi put?”
Spustila sam slušalicu i osjetila kako mi srce puca na tisuću komadića.
Počela sam pisati dnevnik. Svaku večer zapisivala sam misli koje nisam mogla reći nikome:
“Danas me nitko nije nazvao. Danas sam skuvala juhu za dvoje, ali pojela sama. Danas sam gledala stare slike i pitala se gdje sam pogriješila kao majka.”
Jednog dana stiglo je pismo iz doma za starije na Bukovačkoj cesti. Prijavila me Ružica bez mog znanja.
“Zdenka, tamo ćeš imati društvo! Ne možeš biti sama cijeli dan!” uvjeravala me.
Otišla sam pogledati dom. Mirisalo je na lijekove i starost. Ljudi su sjedili u tišini ili gledali televiziju bez zvuka. Osjetila sam paniku – nisam još spremna odustati od života.
Vratila sam se kući i odlučila pokušati još jednom razgovarati s djecom.
Pozvala sam ih oboje na kavu kod mene.
“Djeco moja, znam da imate svoje živote i ne želim vam biti teret. Ali osjećam se izgubljeno otkad vaš otac nije tu. Sve što želim je malo vaše pažnje – ne svaki dan, ne stalno, samo ponekad da znam da još pripadam negdje.”
Ivana je gledala kroz prozor, Dario je šutio.
“Mama… nije lako ni nama,” rekao je napokon Dario. “Pritisak na poslu, djeca… Ponekad zaboravimo koliko si ti sama. Oprosti nam.”
Ivana je prišla i zagrlila me prvi put nakon dugo vremena.
“Bit ćemo bolji prema tebi, mama. Samo nam reci kad ti treba društvo. Ne znamo uvijek prepoznati tvoje potrebe ako nam ne kažeš otvoreno.”
Te večeri otišli su kući ranije nego što sam željela, ali ostavili su obećanje da će češće dolaziti.
Sjedila sam sama u kuhinji i razmišljala: Jesam li tražila previše? Je li pogrešno željeti malo ljubavi kad ostaneš bez svega? Koliko nas još sjedi sami u stanovima čekajući da netko pokuca na vrata?
Možda nismo mi stari postali teret – možda je društvo zaboravilo kako voljeti one koji su ih naučili voljeti.