Opet Ona Tema: Majčina Opsesija Nasljedstvom Na Rođendanu Moje Kćeri
“Sad moraš napisati oporuku da tvoj muž ne dobije kuću ako ti se nešto dogodi!” Majčin glas presjekao je smijeh i pjesmu u dnevnom boravku, kao nož kroz tortu koju sam upravo rezala za Leinu sedmu godinu. Svi su zašutjeli. Čak je i moj muž, Dario, spustio balon koji je držao, a moj brat Ivan zinuo kao da mu je netko izbio zrak iz pluća.
Osjetila sam kako mi obrazi gore. Pogledala sam majku, Nadu, koja je stajala uspravno, ruku prekriženih na prsima, s onim poznatim tvrdoglavim izrazom lica. “Mama, molim te… nije ni vrijeme ni mjesto,” šapnula sam kroz zube, ali ona nije odustajala.
“Vrijeme je uvijek kad se radi o tvojoj sigurnosti! Sjećaš se što se dogodilo teti Ljiljani? Muž joj je sve uzeo kad je umrla! A ti si sve uložila u ovu kuću!”
Dario je pokušao ublažiti situaciju: “Nada, pa znaš da ja volim Marinu i Leu više od svega. Nikad ne bih…”
“Ti si dobar dok si dobar! Svi su dobri dok nisu!” prekinula ga je majka. Gosti su se pogledavali, neki su se pravili da gledaju kroz prozor, drugi su nervozno miješali kavu.
Osjetila sam kako mi se srce steže. Ova tema nije bila nova. Od dana kad sam kupila kuću na kredit, majka je stalno ponavljala isto: “Ne vjeruj nikome, ni mužu!” Nikad nije preboljela što ju je otac ostavio zbog druge žene i ostavio joj samo dugove. Ali ja nisam ona. Nisam željela živjeti u strahu.
“Mama, molim te, možemo li ovo kasnije?” pokušala sam još jednom.
Ali ona je nastavila: “Nećeš nikad kasnije! Uvijek odgađaš! A onda će biti kasno! Svi misle da im se to ne može dogoditi dok ne ostanu bez svega!”
Lea me povukla za ruku: “Mama, zašto baka viče?”
Sagnula sam se do nje i poljubila je u kosu. “Ništa, ljubavi. Baka samo brine za mamu. Hajde, idemo otpjevati još jednu pjesmu.”
Ali slavlje više nije bilo isto. Osjećala sam poglede na sebi, kao da svi čekaju moju reakciju. Dario mi je tiho šapnuo: “Ne moraš ništa raditi što ne želiš. Znaš da sam tu za tebe.”
Kasnije te večeri, kad su gosti otišli, sjela sam na kauč s Darijom. On je gledao u pod, šutio. Zrak je bio težak od neizgovorenih riječi.
“Znaš da nisam kao tvoj otac,” rekao je napokon.
“Znam,” odgovorila sam tiho. “Ali ona… ona nikad neće vjerovati muškarcima. I stalno me tjera da biram između nje i tebe.”
Dario je slegnuo ramenima: “Možda bi stvarno trebala napisati tu oporuku. Ne zbog mene ili nje, nego zbog sebe. Da imaš mir.”
Pogledala sam ga iznenađeno. “Zar ti ne smeta što ona misli da ćeš me prevariti?”
“Meni je važno što ti misliš o meni. Neka ona misli što hoće.” Zagrli me i osjetila sam olakšanje, ali i tugu jer znam da to nije kraj.
Sljedećih dana majka me zvala svaki dan. “Jesi li bila kod javnog bilježnika? Jesi li barem pitala odvjetnika? Znaš li koliko žena ostane bez svega?”
Počela sam sumnjati u sebe. Što ako stvarno pogriješim? Što ako jednog dana Dario ode? Što ako ostanem sama s Leom?
Jedne večeri otišla sam kod Ivana na kavu. On živi s djevojkom u Sarajevu i uvijek ima drugačiji pogled na stvari.
“Znaš šta,” rekao mi je uz smijeh, “naša mama bi i Isusa natjerala da potpiše predbračni ugovor! Ali nije ona loša… Samo se boji za tebe jer zna kako boli kad te netko izda.”
“Ali ja ne želim živjeti u strahu cijeli život! Želim vjerovati svom mužu!”
Ivan me pogledao ozbiljno: “Onda vjeruj sebi. Napiši oporuku ako ćeš ti biti mirna, a ne zato što ona to traži. I reci joj to jasno.”
Vratila sam se kući odlučna da razgovaram s majkom. Pozvala sam je na kavu.
“Mama, volim te i znam da me želiš zaštititi. Ali ja biram vjerovati Dariju. Ako napišem oporuku, bit će to zbog mene i Lee, a ne zato što mislim da će me on prevariti. Molim te, prestani me gurati u svoje strahove. Ja nisam ti.”
Majka je šutjela dugo vremena. Oči su joj bile pune suza koje nije htjela pustiti.
“Samo želim da budeš sigurna,” prošaptala je.
“Bit ću sigurna kad budem mogla sama donositi odluke o svom životu,” odgovorila sam.
Nisam još napisala oporuku. Možda hoću jednog dana, možda neću nikad. Ali znam da moram pronaći ravnotežu između povjerenja i opreza.
Ponekad se pitam: Je li moguće istinski vjerovati nekome nakon što si svjedočio izdaji najbližih? Ili nas prošlost naših roditelja uvijek progoni kroz naše odluke? Što vi mislite – gdje završava briga, a počinje kontrola?