Između Majčine Sjene i Naše Ljubavi: Kako Smo Marko i Ja Pronašli Svoj Put
“Nije tako, Lejla! Ja znam šta je najbolje za mog sina!” Aničin glas odjekivao je kroz hodnik dok sam stajala na vratima kuhinje, stisnutih šaka i zgrčenog stomaka. Marko je sjedio za stolom, spuštene glave, zureći u tanjir kao da će mu grašak dati odgovor na pitanje koje se nije usudio izgovoriti.
“Marko, možeš li mi pomoći oko večere?” pitala sam ga tiho, nadajući se da će ustati i stati uz mene. Ali on je samo klimnuo glavom, ne podižući pogled. Anica je odmah nastavila: “Ne moraš ti ništa, sine. Ja ću sve. Lejla još ne zna kako se pravi prava sarma.”
Taj trenutak bio je samo jedan u nizu sličnih scena otkad smo se Marko i ja vjenčali i preselili kod njegove majke u staru kuću na Ilidži. Isprva sam mislila da će to biti privremeno rješenje dok ne stanemo na noge. Anica je predložila da ostanemo kod nje dok ne skupimo dovoljno za svoj stan. “Bit će vam lakše, djeco moja,” rekla je tada s osmijehom koji mi je djelovao iskreno.
Ali ubrzo sam shvatila da sam postala gost u vlastitom životu. Svako jutro kad bih ustala, već bi mirisala kava koju je Anica skuvala Marku. Svaki put kad bih pokušala nešto promijeniti u kući – premjestiti vazu, kupiti novu zavjesu – naišla bih na hladan pogled i komentar: “Ovdje se zna red.”
Najgore su bile večeri. Marko i ja bismo sjeli gledati film, a ona bi upadala svakih deset minuta s pitanjima: “Jeste li gladni? Treba li vam još nešto? Marko, jesi li obukao potkošulju?” Osjećala sam se kao dijete koje stalno mora tražiti dopuštenje.
Jedne noći, kad sam mislila da spava, šapnula sam Marku: “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao da nisam tvoja žena, nego podstanarka tvoje mame.” On me pogledao tužno: “Znam, Lejla… ali ona je sama otkad je tata umro. Ne želim je povrijediti.”
Tada sam prvi put zaplakala pred njim zbog Anice. Suze su mi klizile niz lice dok sam mu pokušavala objasniti koliko mi nedostaje osjećaj doma, privatnosti, slobode da budem ono što jesam. “Marko, volim te, ali ne mogu živjeti u tuđoj sjeni.”
Sljedećih dana napetost je rasla. Anica je primijetila da nešto nije u redu. Počela je češće komentirati moje kuhanje, način na koji perem veš, čak i kako razgovaram s Markom. Jednog popodneva, dok sam vješala veš na balkonu, prišla mi je tiho: “Lejla, znam da misliš da ti smetam. Ali ja samo želim najbolje za vas. Marko mi je sve što imam.”
Nisam znala šta da joj odgovorim. U meni se miješala ljutnja i sažaljenje. Znala sam da joj nije lako biti sama, ali nisam željela žrtvovati svoj brak zbog njene usamljenosti.
Te večeri odlučila sam razgovarati s Markom ozbiljno. “Marko, moramo nešto promijeniti. Ili ćemo pronaći svoj stan ili… ne znam koliko ću još izdržati.” On me gledao dugo, a onda tiho rekao: “Pokušat ću razgovarati s mamom.”
Sutradan sam čula kako razgovaraju u dnevnoj sobi. Anica je plakala: “Zar me ostavljaš samu? Zar ti više ništa ne značim?” Markov glas bio je tih ali odlučan: “Mama, Lejla i ja moramo imati svoj život. Volim te, ali moram biti uz svoju ženu.”
Te riječi su mi donijele olakšanje ali i osjećaj krivnje. Znala sam da će Anici biti teško, ali prvi put sam osjetila da nas Marko stavlja na prvo mjesto.
Nakon nekoliko sedmica pronašli smo mali stan u Novom Sarajevu. Nije bio luksuzan – zidovi su još mirisali na vlagu, a prozori su škripali na vjetru – ali bio je naš. Prve noći kad smo prespavali tamo, Marko me zagrlio i šapnuo: “Ovo je početak našeg života.”
Ali ni tada problemi nisu nestali preko noći. Anica nas je zvala svaki dan – ponekad po deset puta – pitajući jesmo li dobro, treba li nam nešto, kad ćemo doći na ručak. Ponekad bih osjetila grižnju savjesti što joj ne odgovaram odmah ili što odbijam poziv na nedjeljni ručak.
Jednog dana Marko mi je rekao: “Moramo joj postaviti granice, ali i pokazati da nam je stalo do nje.” Dogovorili smo se da ćemo je posjećivati jednom sedmično i redovno se javljati telefonom, ali da ćemo ostatak vremena posvetiti sebi.
Polako smo gradili svoj svijet – zajedničke večere uz svijeće, izlete vikendom na Bjelašnicu, male rituale koji su nas zbližavali. Bilo je trenutaka kad bih uhvatila Marka kako zamišljeno gleda kroz prozor i znam da misli na majku. Tada bih ga zagrlila i šapnula: “I ona će naučiti živjeti bez tebe svaki dan.”
S vremenom se Anica počela navikavati na našu odsutnost. Počela je više izlaziti s prijateljicama iz penzionerskog kluba, čak se upisala na kurs slikanja. Kad bismo došli u posjetu, dočekivala nas je s osmijehom – možda malo tužnim, ali iskrenim.
Danas, nakon dvije godine braka i mnogo suza i razgovora, osjećam da smo Marko i ja pronašli svoj put. Naučili smo da ljubav nije samo kompromis nego i hrabrost da postaviš granice – prema drugima ali i prema sebi.
Ponekad se pitam: Koliko nas ima koji žrtvujemo vlastitu sreću zbog tuđih očekivanja? I gdje povući crtu između brige za porodicu i brige za sebe?