Između dvije ljubavi: Kad kćer odbija moju novu šansu za sreću

“Ne mogu vjerovati da mi to radiš, mama!” vrisnula je Lana, tresući se od bijesa dok su joj suze klizile niz lice. Stajala sam nasred naše male kuhinje u Novom Zagrebu, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. “Lana, molim te, samo me saslušaj…” pokušala sam smireno, ali glas mi je zadrhtao. “Ne želim ga ovdje! Tata je jedini koji je trebao biti s nama!”

Nikada nisam mislila da će moj život doći do ovoga. Prije četiri godine, moj muž Dario poginuo je u prometnoj nesreći na putu za posao. Bio je sve što sam imala – nježan, strpljiv, uvijek spreman na šalu. Ostala sam sama s desetogodišnjom Lanom i osjećajem da mi je netko iščupao pola duše. Prvih mjeseci nisam znala kako dalje. Svaki dan bio je borba – ustati iz kreveta, skuhati ručak, odvesti Lanu u školu, odraditi smjenu u banci. Navečer bih plakala tiho, da me Lana ne čuje.

Godine su prolazile. Lana je rasla, a ja sam se trudila biti i otac i majka. Nije bilo lako – ni financijski ni emocionalno. Moji roditelji iz Osijeka dolazili su povremeno pomoći, ali većinom smo bile same. Prijateljice su me nagovarale da izađem, da upoznam nekoga, ali osjećala sam se krivom i samo pomisleći na to. Sve dok nisam upoznala Ivana.

Ivan je bio kolega iz druge poslovnice banke – duhovit, pažljiv, razveden otac dvoje djece iz Zadra. Počeli smo razgovarati na pauzama za kavu, a onda su ti razgovori postali duži i dublji. Prvi put nakon Darijeve smrti osjetila sam da mi srce opet može zakucati zbog nekoga. Bojala sam se priznati sebi koliko mi znači.

Prvi put kad sam rekla Lani za Ivana, gledala me kao da sam je izdala. “Znači, tata ti više ništa ne znači?” pitala me ledenim glasom. “Kako možeš tako nešto reći? Tata će uvijek biti dio nas,” odgovorila sam tiho. Ali Lana nije htjela slušati.

Ivan je bio strpljiv. Mjesecima smo se viđali samo kad Lana nije bila kod kuće ili kad bi prespavala kod prijateljice. Nisam htjela ništa forsirati. Ali osjećala sam kako me polako izjeda grižnja savjesti – kao da radim nešto zabranjeno.

Jedne subote odlučila sam da je vrijeme da Ivan dođe na ručak. Pripremila sam sve što Lana voli – sarmu po receptu moje mame i kolač od višanja koji je Dario obožavao. Ivan je donio cvijeće za Lanu i knjigu koju je dugo željela pročitati. Ali čim je otvorila vrata i vidjela ga, lice joj se smrknulo.

Ručak je prošao u tišini. Ivan se trudio biti ljubazan, pričao o svom psu Maksu i moru u Zadru, ali Lana nije progovorila ni riječ. Kad je otišao, zalupila je vratima svoje sobe i nije izašla do jutra.

Sljedećih tjedana atmosfera u kući bila je ledena. Lana me ignorirala ili odgovarala jednosložnim riječima. U školi su joj ocjene pale, a razrednica me pozvala na razgovor. “Gospođo Petrović, Lana se povukla u sebe. Ne znam što se događa kod kuće, ali zabrinuta sam,” rekla mi je tiho.

Te večeri sjela sam kraj Laninog kreveta dok je zurila u strop. “Znam da ti je teško,” šaptala sam, “ali i meni je teško biti sama.” Okrenula se prema meni s očima punim suza: “Ali ja ne želim drugog tatu! Ne želim da zaboraviš tatu!”

Nisam znala što reći. Osjećala sam se rastrgano između vlastite potrebe za ljubavlju i Lanine boli koju nisam mogla izliječiti.

Ivan me zvao sve rjeđe. Osjećao je napetost i nije htio biti razlog zbog kojeg se moja kćer udaljava od mene. Jedne večeri sjeli smo na klupu kraj Jaruna.

“Možda nije vrijeme za nas,” rekao je tiho, gledajući u vodu. “Ne želim ti otežavati život.”

“Ali ja te volim,” prošaptala sam kroz suze.

“I ja tebe volim, ali tvoja kćer treba majku više nego što ja trebam tebe sada.” Otišao je bez pozdrava.

Te noći nisam spavala. Gledala sam Lanu kako spava i pitala se jesam li sebična što želim biti sretna. Sljedećih dana pokušavala sam biti najbolja mama – vodila Lanu na kuglanje, pekla palačinke nedjeljom, gledale smo stare obiteljske albume i plakale zajedno za Dariom.

Ali osjećala sam prazninu koju ništa nije moglo ispuniti.

Jednog dana Lana mi je donijela crtež – nas dvije s velikim srcem iznad glava i natpisom: “Mama, volim te najviše na svijetu.” Zagrlila sam je čvrsto i obećala sebi da ću uvijek birati nju.

Ali kad navečer ostanem sama u tišini stana, pitam se: Zar majka nema pravo na sreću? Hoće li mi Lana ikada oprostiti ako pokušam ponovno voljeti? Što biste vi učinili na mom mjestu?