Naša kćerka više nije ona ista: Bolna istina o izgubljenoj bliskosti
“Ne mogu vjerovati da nisi došla na godišnjicu smrti svog oca! Zar ti to ništa ne znači?” viknula sam u slušalicu, glas mi je drhtao od bijesa i tuge. S druge strane, čula sam samo hladan, iscrpljen uzdah. “Mama, molim te, nemoj opet… Imala sam obaveza, znaš da je Dario bio bolestan, a i djeca…”
“Uvijek imaš izgovor! Prije si dolazila i kad si imala temperaturu! Što se promijenilo, Lana?”
Tišina. Osjetila sam kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Sjećanja su navirala – ona mala Lana koja mi se uvlačila u krevet kad bi grmjelo, koja je plakala kad bih joj rekla da ne može van jer je prehladna zima. Gdje je nestala ta djevojčica?
Moj muž, Zvonimir, sjedio je za stolom i šutke promatrao moj izljev bijesa. “Pusti je, Jasna. Odrasla je, ima svoju obitelj. Ne možeš očekivati da će uvijek biti tu kao prije.”
“Ali Zvonimire, nije to samo to! Otkad se udala za tog Darija, sve se promijenilo. Kao da više nije naša Lana. Kao da je netko drugi vodi kroz život!”
Zvonimir je slegnuo ramenima i otišao u dvorište zapaliti cigaretu. Ostala sam sama u kuhinji, okružena mirisom hladne kave i zvukom starog sata na zidu. U meni se miješala ljutnja i nemoć.
Prije nekoliko godina, Lana je bila sve ono što sam željela od kćeri – nježna, pažljiva, uvijek spremna pomoći. Kad je upoznala Darija, činilo se da je sretna. Ali ubrzo su počele sitne promjene: sve rjeđe bi dolazila kući, pozivi su postali kratki i površni, a na svako pitanje o Dariju odgovarala bi šturo ili izbjegavala temu.
Jednom sam pokušala razgovarati s njom otvoreno. “Lana, jesi li sretna? Dario ti ne brani da dolaziš kod nas?”
Pogledala me kao da sam je uvrijedila do srži. “Mama, molim te! Dario me voli i poštuje. Samo… puno radimo, umorni smo. Djeca su mala. Nije lako.”
Ali ja sam osjećala nešto drugo – kao da joj netko šapuće što smije reći, što smije osjećati. Naša Lana, koja se uvijek borila za svoje mišljenje, sada je šutjela pred svakom Darijevom odlukom.
Na prošlogodišnjem Božiću došla je sama s djecom. Dario je navodno imao poslovni sastanak. Djeca su trčkarala po stanu, a Lana je sjedila na rubu kauča, stalno gledajući na mobitel. Kad sam joj donijela kolače koje je obožavala kao dijete, samo je nehajno uzela jedan komad.
“Mama, stvarno ne mogu dugo ostati. Dario ne voli kad kasnim.”
“Zar ti ne voliš biti ovdje? Zar ti nije stalo do nas?”
Pogledala me tužno, ali ništa nije rekla.
Zadnjih mjeseci sve češće osjećam kako gubim tlo pod nogama. Prijateljice mi govore: “Jasna, pusti dijete! Tako ti je to kad se uda – sad ima svoju obitelj.” Ali ja ne mogu prihvatiti da je to normalno. Zar ljubav prema roditeljima nestaje kad se pojavi muž? Zar smo mi sada samo prošlost?
Najgore mi je bilo na godišnjicu smrti Zvonimirovog oca – njenog djeda kojeg je obožavala. Nije ni nazvala. Kad sam joj poslala poruku, odgovorila je tek sutradan: “Oprosti mama, bila sam zauzeta.” Zauzeta čime? Toliko da ne možeš ni nazvati?
Jedne večeri odlučila sam otići do nje bez najave. Dario mi je otvorio vrata s lažnim osmijehom.
“Dobar dan, Jasna. Lana nije kod kuće, otišla je s djecom kod prijateljice.”
Nisam mu vjerovala ni riječ. Osjetila sam hladnoću u njegovom glasu, kao da mu smetam u vlastitoj kući.
“Možeš li joj reći da me nazove kad dođe?”
“Naravno,” odgovorio je kratko i zatvorio vrata prije nego što sam stigla išta više reći.
Te noći nisam spavala. Prebirala sam po starim fotografijama – Lana na maturi, Lana na moru s nama u Makarskoj, Lana kako grli svog djeda… Sve te slike sada su mi djelovale kao prizori iz tuđeg života.
Zvonimir mi pokušava pomoći na svoj način – šutnjom i povremenim zagrljajem. Ali ja želim razgovor, želim odgovore! Zašto nas naša kćerka izbjegava? Zašto dopušta da netko drugi odlučuje umjesto nje?
Prije nekoliko dana opet smo se posvađale preko telefona.
“Lana, zar ti stvarno misliš da je normalno da ne dolaziš kući mjesecima? Da ne pitaš kako smo?”
“Mama, molim te… Ne mogu više slušati tvoje prigovore! Imam svoj život! Pokušaj to shvatiti!”
“A gdje smo mi u tom tvom životu? Jesmo li ti išta značili svih ovih godina?”
S druge strane samo tišina i onda prekinuta veza.
Sjedila sam satima gledajući u mobitel koji nije zvonio.
Ne znam gdje smo pogriješili. Jesmo li previše očekivali? Jesmo li joj dali previše slobode ili premalo ljubavi? Ili je jednostavno život takav – djeca odrastu i odu svojim putem, a roditelji ostanu sami sa svojim uspomenama?
Ali jedno znam – boli me svaki put kad pomislim da možda više nikada neću imati onu Lanu koju sam voljela svim srcem.
Možda sam ja ta koja mora naučiti pustiti… Ali kako pustiti dijete koje još uvijek treba tvoju ljubav?
Što vi mislite – jesam li ja kriva što ne mogu prihvatiti ovu novu stvarnost ili bi svaka majka osjećala isto? Kako vi živite s tim da vaša djeca postanu stranci?