Usvajanje koje je razdvojilo moju obitelj: Istina koju nismo htjeli znati

“Ne možeš mi reći da je ona ista kao mi! Nikad neće biti!” vikao je moj muž Ivan dok je zalupio vratima dnevnog boravka. Njegov glas još uvijek odzvanja u mojim ušima, kao da je svaki zid naše kuće upio tu rečenicu. Stajala sam nasred sobe, držeći malu Lejlu u naručju, dok su mi suze klizile niz lice. Njezine tamne oči gledale su me s povjerenjem koje nisam znala hoću li moći opravdati.

Oduvijek sam željela veliku obitelj. Odrasla sam u Sarajevu, u stanu punom smijeha, mirisa bakinih pogačica i zvuka dječje igre. Kad sam se udala za Ivana i preselila u Zagreb, vjerovala sam da ćemo zajedno stvoriti isti takav dom. Imali smo sina, Antu, i kćer, Mariju. Ali nakon što sam izgubila treću trudnoću, osjećala sam prazninu koju ništa nije moglo ispuniti. Ivan je šutio o tome, ali ja sam znala da i njega boli.

Jednog dana, dok sam pila kavu s prijateljicom Almom, ona mi je tiho rekla: “U domu za nezbrinutu djecu u Novom Travniku ima jedna djevojčica… Zove se Lejla. Nema nikoga. Možda biste vi mogli…” Te noći nisam spavala. Gledala sam Ivana kako spava i pitala se ima li mjesta za još jedno dijete u našim srcima. Sutradan sam mu sve ispričala.

“Ne znam, Ana… To nije isto kao imati svoje dijete,” rekao je tiho, gledajući kroz prozor. “Ali možda… Možda bismo mogli pokušati.”

Proces usvajanja bio je dug i težak. Birokracija, razgovori s psiholozima, papirologija koja nikad ne završava. Ali kad sam prvi put vidjela Lejlu – mršavu djevojčicu s velikim očima i kosom skupljenom u neuredan rep – znala sam da je to ona. Naša Lejla.

Prvih nekoliko mjeseci bilo je kao iz bajke. Djeca su se igrala zajedno, Lejla je učila prve hrvatske riječi, a ja sam osjećala kako se naša obitelj ponovno puni toplinom. No, uskoro su počeli problemi. Susjedi su šaptali iza leđa: “Ona mala nije naša… Tko zna čija je krv?” U parku su druge mame povlačile svoju djecu kad bi Lejla prišla bliže.

Najgore od svega bilo je kad je Ante počeo izbjegavati sestru. “Mama, zašto ona ne izgleda kao mi? Zašto joj nitko ne dolazi na priredbe?” Marija je bila ljubazna, ali i ona je osjećala nelagodu kad bi ih drugi zadirkivali u školi.

Ivan se sve više povlačio u sebe. Počeo je ostajati duže na poslu, a kad bi došao kući, samo bi šutio ili gledao televiziju. Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam ga kako razgovara s prijateljem na telefonu: “Ma nije to isto… Znaš ti kako ljudi gledaju na to kod nas…”

Lejla je osjećala sve. Počela je mokriti u krevet, buditi se noću s plačem. Jednom me pitala: “Mama, hoćeš li me vratiti nazad?” Srce mi se slomilo.

Jednog dana stiglo je pismo iz Bosne – netko iz Lejline biološke obitelji tražio kontakt. Ivan je bio bijesan: “Ne dolazi u obzir! Mi smo joj sad obitelj!” Ali ja nisam mogla ignorirati Lejlinu potrebu da zna tko je i odakle dolazi.

Sastanak s njezinom tetkom bio je bolan. Žena je plakala cijelo vrijeme: “Nismo mogli brinuti o njoj… Rat nam je sve uzeo…” Lejla ju je gledala širom otvorenih očiju, a ja sam osjećala kako mi tlo izmiče pod nogama.

Nakon tog susreta sve se promijenilo. Ivan je postao još hladniji prema meni i Lejli. Djeca su bila zbunjena i nesretna. Počeli smo se svađati gotovo svakodnevno.

Jedne noći, nakon još jedne žestoke svađe, Ivan mi je rekao: “Ti si ovo htjela! Ti si uništila našu obitelj!” Ostala sam bez riječi. Nisam znala što reći ni sebi ni njemu.

Lejla je sjedila na stepenicama i tiho plakala. Prišla sam joj i zagrlila je najjače što sam mogla. “Nisi ti kriva, dušo moja… Nisi ti kriva za ništa.” Ali znala sam da ni ja više ne znam gdje pripadam.

Dani su prolazili u tišini i napetosti. Počela sam razmišljati o razvodu – nešto što nikad nisam mogla zamisliti za sebe. Ali nisam mogla dopustiti da Lejla ponovno izgubi dom.

Jednog jutra, dok smo doručkovali u tišini, Marija je tiho rekla: “Mama, možemo li svi biti sretni kao prije?” Pogledala sam svoju djecu i shvatila da više ništa neće biti kao prije – ali možda može biti drugačije.

Odlučila sam potražiti pomoć – za sebe, za Ivana, za djecu i za Lejlu. Počeli smo ići na obiteljsko savjetovanje. Bilo je teško, bolno i često bez nade. Ali polako smo učili razgovarati jedni s drugima.

Danas još uvijek nismo savršena obitelj. Ivan i ja smo još uvijek na rubu razvoda, ali pokušavamo zbog djece. Lejla ima kontakt sa svojom biološkom tetkom i polako gradi svoj identitet između dva svijeta.

Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam željela spasiti jedno dijete? Je li moguće voljeti nekoga tko nije tvoja krv isto kao vlastito dijete? Ili nas društvo tjera da vjerujemo da ne možemo?

Što vi mislite – gdje završava ljubav i počinje strah od onoga što je drugačije?