Između ponosa i preživljavanja: Kako su me bogati svekar i svekrva ostavili na cjedilu
“Zar stvarno misliš da je ovo prikladno vrijeme za takve razgovore, Ivana?” glas moje svekrve, gospođe Mirjane, presjekao je tišinu za blagdanskim stolom. Svi su gledali u mene, a ja sam osjećala kako mi obrazi gore. Božićna večera kod njih u Splitu uvijek je bila raskošna, stol prepun svega, ali meni je u grlu stajao knedl. Moj muž Dario šutio je, gledao u tanjur, a ja sam znala da sam sama.
“Znam da nije lako, ali… stvarno nam je teško. Dario još uvijek ne može naći posao, a ja radim dva posla. Djeca su stalno bolesna, računi se gomilaju… Samo sam htjela pitati možete li nam malo pomoći dok ne stanemo na noge,” izgovorila sam tiho, boreći se sa suzama.
Svekar Ante odložio je vilicu i pogledao me preko naočala. “Ivana, mi smo cijeli život radili da bismo imali ovo što imamo. Nitko nama nije pomagao. Ako vi ne možete sami, možda ste trebali bolje razmisliti prije nego ste imali dvoje djece.”
U tom trenutku osjetila sam kako mi se srce lomi. Nije to bio samo novac – bila je to nada da će obitelj biti uz nas kad nam je najteže. Umjesto toga, dobila sam hladan tuš. Svi su šutjeli. Dario je samo još dublje zaronio u tanjur.
Te noći nisam mogla spavati. Dario je ležao pored mene, okrenut leđima. “Zašto nisi ništa rekao?” šapnula sam kroz suze.
“Što da kažem? Znaš kakvi su moji roditelji. Nikad nisu odobravali naš brak. Uvijek si im bila ‘ona iz Bosne’,” odgovorio je tiho.
Bilo mi je još teže. U Sarajevu sam ostavila sve – roditelje, prijatelje, posao – zbog ljubavi prema Dariju. Preselila sam se u Split, vjerujući da ćemo zajedno graditi život. Ali sada sam osjećala da sam sama protiv cijelog svijeta.
Sljedećih tjedana situacija se samo pogoršavala. Djeca su bila bolesna, ja sam radila jutra u pekari i večeri čisteći apartmane. Dario je išao na razgovore za posao, ali ništa nije uspijevalo. Računi su stizali jedan za drugim. Kad sam predložila da prodamo auto, Dario se naljutio.
“Neću prodavati auto! To je jedino što imam od svog života prije svega ovoga!” vikao je.
“A što ćemo jesti? Djeca nemaju ni za užinu!” uzvratila sam.
Nakon toga danima nismo razgovarali.
Jedne večeri, dok sam čistila apartman u kojem su boravili turisti iz Njemačke, pronašla sam 50 eura ispod kreveta. Srce mi je lupalo – znala sam da bih trebala vratiti novac, ali pomisao na to da kupim djeci voće i mlijeko bila je jača od mene. Ipak, vratila sam novac vlasnici apartmana, gospođi Vesni, koja me pogledala s razumijevanjem.
“Ivana, znam da ti nije lako. Ako ti treba nešto… slobodno reci,” rekla mi je tiho.
Ali ponos mi nije dao da tražim pomoć od nekoga tko mi nije ni obitelj.
Jednog dana stigla mi je poruka od moje mame iz Sarajeva: “Čula sam da vam nije lako. Imam nešto ušteđevine, mogu ti poslati malo novca.” Plakala sam nad porukom – moja mama živi od male penzije, a ipak bi dala zadnje za mene.
Dario je bio bijesan kad je saznao. “Ne želim da tvoji misle da ne mogu brinuti o svojoj obitelji!”
“A tvoji? Njima nije problem gledati nas kako propadamo!” viknula sam prvi put otkad smo zajedno.
Te večeri Dario je otišao kod prijatelja i nije se vratio do jutra. Djeca su plakala jer nisu razumjela zašto tata nije doma.
Nakon nekoliko dana svekrva Mirjana me nazvala. “Ivana, čula sam da si pričala okolo kako ti nismo htjeli pomoći. To nije istina – samo želimo da naučite biti odgovorni!”
“Gospođo Mirjana, vi ste moji svekar i svekrva već sedam godina. Nikad me niste prihvatili kao svoju. Sad kad nam treba pomoć, vi okrećete glavu. To nije odgovornost – to je sebičnost,” rekla sam drhteći od bijesa i tuge.
Nakon toga više me nisu zvali ni pozivali na obiteljska okupljanja. Dario je bio između dvije vatre – volio me, ali nije imao snage suprotstaviti se roditeljima.
Prošlo je nekoliko mjeseci dok nisam skupila snage i prijavila se za posao u jednoj školi kao spremačica. Nije to bio posao iz snova, ali barem sam imala stalna primanja i zdravstveno za djecu. Polako smo počeli izlaziti iz najgoreg.
Dario je napokon pronašao posao kao vozač dostave. Počeli smo razgovarati o svemu što nas muči – o njegovom osjećaju manje vrijednosti pred roditeljima, o mom ponosu i boli što nikad nisam bila prihvaćena.
Ali rana od one božićne večere nikad nije potpuno zacijelila. Kad god bih vidjela bogatstvo njegovih roditelja – njihove nove aute, putovanja po Europi – pitala bih se kako mogu mirno spavati znajući da njihova unučad jede paštetu svaki dan.
Danas živimo skromno, ali zajedno. Naučila sam cijeniti ono malo što imamo i ne tražiti pomoć od onih koji ne žele dati ni trunku ljubavi.
Ponekad se pitam: Je li ponos vrijedan toga da patiš? Ili ljubav prema obitelji znači progutati ponos i moliti za pomoć još jednom? Što biste vi učinili na mom mjestu?