Između Dva Svijeta: Kako Preživjeti Majčine Prigovore
“Opet si došla kasno, Lejla! Znaš li ti koliko sam ja danas bila sama?” Majčin glas parao je tišinu stana čim sam zakoračila kroz vrata. Ključ mi je još bio u ruci, a torba mi je visila s ramena, teža nego ikad. Pogledala sam je – sjedila je za kuhinjskim stolom, ruke prekrižene, lice namršteno.
“Mama, imala sam sastanak na poslu, nisam mogla ranije…” pokušala sam objasniti, ali ona me prekinula pokretom ruke.
“Uvijek imaš neki izgovor. Kad si zadnji put sjela sa mnom da popijemo kavu? Sve ti je važnije od mene!”
Osjetila sam kako mi srce brže lupa. Nisam znala što reći. Svaki dan ista priča – otkako je otišla u mirovinu, kao da joj je život stao. Moj, s druge strane, nikad nije bio brži. Posao u banci, računi, stanarina, povremeni izlasci s prijateljicama – sve to pokušavam balansirati, a majčina očekivanja vise mi nad glavom kao olovo.
Sjetila sam se vremena kad je ona bila ta koja je jurila s posla na posao, kuhala ručak, pomagala meni i bratu s domaćom zadaćom. Tada nije imala vremena za prigovore. Sad, kad su joj dani prazni, svaki moj korak postao je tema za raspravu.
“Lejla, nisi ni pogledala što sam ti spremila za večeru! Svejedno ti je što radim za tebe!”
Duboko sam udahnula. “Nije mi svejedno, mama. Samo… umorna sam. Daj mi pet minuta da se presvučem.”
Nije odgovorila. Samo je uzdahnula i okrenula glavu prema prozoru. U tom trenutku zazvonio mi je mobitel – bila je to Ena, moja najbolja prijateljica.
“Hej, jesi li za kavu večeras? Trebam te!”
Pogledala sam majku. Znala sam što bi rekla kad bih joj rekla da idem van. Ipak, trebala sam predah.
“Ne mogu večeras, Ena. Možda neki drugi put,” šapnula sam i prekinula poziv.
Majka me pogledala ispod obrva. “Opet ti tvoje prijateljice? Zar ti nije dosta lutanja? Kad ćeš se već jednom skrasiti? Svi tvoji vršnjaci već imaju obitelji!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam joj htjela reći da me upravo ostavio dečko s kojim sam bila tri godine. Nije znala koliko me boli svaki njezin komentar o tome kako su svi drugi uspjeli, a ja nisam.
Navečer, dok sam ležala u krevetu, čula sam kako majka šuška po kuhinji. Zamišljala sam je kako sjedi sama za stolom, gleda stare fotografije i pita se gdje su nestali svi ti ljudi iz njezina života. Tata je umro prije pet godina, brat živi u Njemačkoj i javlja se samo povremeno. Ostale smo nas dvije – dvije žene koje ne znaju kako razgovarati jedna s drugom bez da se povrijede.
Sljedećeg jutra probudila me miris svježe kave i zvuk radija iz kuhinje. Majka je pjevušila neku staru pjesmu Halida Bešlića. Ušla sam tiho i sjela nasuprot nje.
“Jesi li dobro, mama?” pitala sam tiho.
Pogledala me iznenađeno. “Zašto pitaš?”
“Samo… čini mi se da si tužna otkako si u mirovini. Znam da ti nije lako.”
Nije ništa rekla nekoliko trenutaka. Onda je odložila šalicu i pogledala me ravno u oči.
“Lejla, znaš li ti kako je to kad cijeli život imaš svrhu, a onda odjednom više nemaš ništa? Kad te nitko ne treba? Kad si samo teret svojoj djeci?”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Nisi teret, mama… Samo… i meni je teško. Pokušavam sve stići, ali osjećam se kao da nikad nisam dovoljno dobra ni tebi ni sebi.”
Po prvi put nakon dugo vremena razgovarale smo iskreno. Ispričala sam joj o svom prekidu, o stresu na poslu, o tome kako se osjećam usamljeno i izgubljeno.
Plakala je dok me slušala. “Oprosti što ti otežavam život, dijete moje. Samo… bojim se biti sama. Bojim se da ću nestati i da me nitko neće ni primijetiti.”
Tog dana odlučile smo zajedno pronaći rješenje. Prijavila sam majku na radionicu za umirovljenike u lokalnom domu kulture. Počela je odlaziti na nordijsko hodanje s grupom žena iz susjedstva. Povremeno bi otišla na izlet s njima ili na kavu u obližnji kafić.
Naše svađe nisu nestale preko noći, ali su postale rjeđe i manje bolne. Naučila sam postaviti granice – vikendom bih odvojila vrijeme samo za sebe ili prijatelje, a ona bi to poštovala jer je imala svoj svijet izvan našeg stana.
Ipak, ponekad me još uvijek pogodi kad čujem kako uzdahne dok gleda kroz prozor ili kad spomene tatu s tugom u glasu.
Pitam se često: Je li moguće pronaći ravnotežu između brige za roditelja i vlastitog života? Hoću li ikada prestati osjećati krivnju kad biram sebe?
Što vi mislite – gdje završava dužnost prema roditeljima, a počinje pravo na vlastitu sreću?