Imaš mjesec dana da napustiš moj stan – priča o izdaji i novom početku
“Imaš mjesec dana da napustiš moj stan!” riječi su koje su mi odzvanjale u glavi dok sam zurila u Veru, moju svekrvu, koja je stajala nasred dnevnog boravka s rukama prekriženim na prsima. Marko je sjedio na rubu trosjeda, pogled prikovan za pod, šutljiv kao uvijek kad je trebalo nešto reći. Osjetila sam kako mi se srce steže, a dlanovi znoje. Nisam mogla vjerovati da se ovo događa baš meni, baš nama.
“Vera, molim vas… gdje ćemo? Nemamo gdje otići!” glas mi je drhtao, ali nisam mogla sakriti očaj. Naša mala kćerka Lana spavala je u sobi, nesvjesna oluje koja je upravo protutnjala kroz naš dom.
Vera je samo odmahnula rukom. “Nije moj problem. Dosta mi je više vaših problema i vaših dugova. Dala sam vam dovoljno vremena da se snađete. Ja nisam socijalna služba!”
Marko je i dalje šutio. Pogledala sam ga, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima. “Možda je stvarno vrijeme da odemo, Ana,” promrmljao je tiho.
U tom trenutku, osjećala sam se izdano od svih. Vera mi nikada nije bila bliska, ali sam vjerovala da smo barem obitelj. Marko… on je bio moj oslonac, ili sam barem tako mislila. Sad sam shvatila da sam sama.
Noćima nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu, slušajući kako Lana diše u snu i pitajući se gdje ćemo za mjesec dana. Imali smo nešto malo ušteđevine, ali ni blizu dovoljno za najam stana u Zagrebu. Moji roditelji su živjeli u malom stanu u Osijeku i nisu imali mjesta za nas troje. Markova sestra Ivana bila je u Njemačkoj, a brat Dario nije htio ni čuti za nas otkako smo posudili novac koji nismo mogli vratiti.
Jedne večeri, dok smo spremali Lanu za spavanje, pokušala sam razgovarati s Markom.
“Zašto ništa ne kažeš svojoj mami? Zar ti nije stalo do nas?”
Marko je uzdahnuo i sjeo na rub kreveta. “Ana, znaš kakva je ona. Ako joj se suprotstavim, izbacit će nas odmah. Možda je bolje da šutimo i pokušamo nešto pronaći.”
“Ali ovo nije pošteno! Sve što smo prošli… Zar ti nije žao Lanu vući po podstanarskim stanovima?”
Marko je šutio. U njegovim očima vidjela sam strah, ali i neku čudnu rezignaciju. Kao da se već pomirio s tim da nikad nećemo imati svoj dom.
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći rješenje. Zvala sam prijateljice iz srednje škole – Marinu, koja je živjela s mužem u Sesvetama; Mirelu, koja je radila u Njemačkoj; čak i staru kolegicu iz firme, Jasminu, koja se nedavno razvela i imala slobodnu sobu. Svi su imali svoje probleme ili nisu mogli pomoći.
Jednog popodneva, dok sam sjedila na klupi ispred zgrade s Lanom u kolicima, pridružila mi se susjeda Nada.
“Ana, čula sam što se događa… Ako trebaš razgovarati ili pomoć, tu sam,” rekla je tiho.
Pukla sam pred njom. Suze su mi potekle niz lice dok sam joj ispričala sve – kako smo ostali bez posla kad je firma propala, kako smo morali prodati auto da vratimo dugove, kako Vera nikad nije prihvatila mene jer nisam iz ‘dobre’ obitelji.
Nada me zagrlila i šapnula: “Znaš, Vera nije uvijek bila takva… Ali otkad joj je muž umro, postala je tvrda kao kamen. Ne opravdavam je, ali možda joj treba vremena da shvati što radi vama.”
Te večeri odlučila sam pokušati još jednom razgovarati s Verom. Pokucala sam na njena vrata dok je gledala dnevnik.
“Vera… molim vas, možemo li razgovarati?”
Pogledala me preko naočala. “Što sad hoćeš?”
“Samo želim da znate koliko nam znači što ste nas primili kad nam je bilo najteže. Ali sada… osjećam se kao uljez u vlastitoj kući. Ne tražim sažaljenje ni milostinju – samo malo razumijevanja dok ne stanemo na noge.”
Vera je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: “Ana, ja sam sama prošla kroz pakao kad sam došla u Zagreb iz Banja Luke s dvoje male djece i mužem koji nije imao posao. Nitko mi nije pomogao. Zato mislim da morate naučiti sami preživjeti.”
“Ali niste sami – imate nas! Zar vam ništa ne znači obitelj?”
Vera je uzdahnula i okrenula glavu prema prozoru. “Obitelj… To danas više ništa ne znači. Svi gledaju samo sebe.”
Izašla sam iz sobe osjećajući se još gore nego prije.
Dani su prolazili brzo. Marko i ja smo obilazili oglase za stanove, ali cijene su bile previsoke za nas dvoje bez stalnog posla. Lana je postajala nervozna zbog stalnih napetosti kod kuće.
Jedne večeri Marko se vratio kući s papirom u ruci.
“Ana… našao sam posao u skladištu preko poznanika iz kvarta. Nije puno, ali možda možemo skupiti dovoljno za polog za garsonjeru na Trešnjevci.”
Osjetila sam tračak nade prvi put nakon dugo vremena.
“A ja ću probati naći nešto preko interneta – možda prevođenje ili čuvanje djece,” rekla sam odlučno.
Zadnjih tjedan dana u Verinom stanu prošao je u tišini i pakiranju kutija. Vera nas više nije ni pogledala; Marko i ja smo komunicirali samo o najnužnijem.
Na dan selidbe Lana je plakala jer nije razumjela zašto odlazimo. Ja sam plakala jer sam izgubila vjeru u obitelj kakvu sam zamišljala.
Smjestili smo se u malu garsonjeru s pogledom na tramvajsku prugu. Prve noći ležali smo na madracu na podu, Lana između nas.
“Znaš,” šapnuo mi je Marko, “možda ćemo ovdje napokon biti svoji ljudi.”
Gledala sam ga kroz suze i prvi put nakon dugo vremena osjetila mir.
Danas znam da prava obitelj nisu zidovi ni krv – nego ljudi koji ostanu uz tebe kad svi drugi okrenu leđa.
Ponekad se pitam: Je li bolje biti zahvalan na pomoći pa trpjeti poniženje ili riskirati sve zbog dostojanstva? Što biste vi učinili na mom mjestu?