Jednostavno vjenčanje, komplicirana obitelj: Kako sam naučila reći ‘ne’
“Ne možeš ti tako, Lucija! Kakvo je to vjenčanje bez tamburaša, bez janjetine, bez stotinu ljudi? Što će selo reći?” Marini prsti su nervozno stiskali rub stolnjaka, a njezin pogled bio je oštar kao nož. Jakov je sjedio do mene, šutio i gledao u pod. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu, ali nisam mogla više šutjeti.
“Maro, mi želimo nešto malo, samo najbliži. Nije nam do pompe. Važno nam je da smo zajedno, a ne da zadovoljimo tuđa očekivanja.” Glas mi je drhtao, ali riječi su napokon izašle. U toj tišini, čula sam kako sat na zidu otkucava. Jakov je stisnuo moju ruku ispod stola, ali nije rekao ništa.
Mara je uzdahnula duboko, teatralno, kao da joj je netko oduzeo pola života. “Ti ne razumiješ. Kod nas se zna red. Kad se udaješ, to se slavi! Nećeš valjda sramotu donijeti u kuću?” Pogledala me kao da sam joj osobno ukrala mladost.
Moja mama, Ivanka, sjedila je sa strane i šutjela. Znam da joj nije bilo lako gledati me kako se borim s Marom, ali ona je uvijek bila tiha podrška, nikad ratnica. U meni se miješala ljutnja i tuga. Zašto se naše želje uvijek moraju podrediti tuđim pravilima?
Te večeri, kad smo se vratili u naš mali stan u Novom Zagrebu, Jakov je napokon progovorio. “Znaš da ona ne misli loše… Samo želi najbolje za nas.”
“Ali najbolje za nas ili za nju?” upitala sam ga tiho. “Zar nije vrijeme da odlučujemo sami?”
Jakov je slegnuo ramenima. “Ne znam… Navikao sam da ona vodi glavnu riječ.”
Te riječi su me pogodile više nego što sam htjela priznati. Cijelu noć nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale Marine riječi: ‘Što će selo reći?’ Zar je to važnije od naše sreće?
Sljedećih tjedana pritisak je rastao. Mara je zvala svaki dan s novim prijedlozima: sala u Dugom Selu, orkestar iz Brčkog, torta na tri kata… Svaki put kad bih pokušala objasniti da to nije ono što želimo, osjećala sam se sve manja i manja.
Jednog popodneva, dok sam sjedila s prijateljicom Aidom na kavi u Sarajevu (gdje radim povremeno na projektu), iz mene je izletjelo: “Ne mogu više! Osjećam se kao gost na vlastitom vjenčanju!”
Aida me pogledala ozbiljno: “Lucija, moraš joj reći. Ako sad ne postaviš granice, nikad nećeš moći. Vjeruj mi, znam iz iskustva.”
Te večeri sam dugo razmišljala o Aidinim riječima. Sjetila sam se svoje pokojne bake Ruže koja mi je uvijek govorila: “Dijete moje, život ti neće dati ono što želiš ako sama ne uzmeš.”
Sljedeći dan sam nazvala Maru. Ruke su mi se tresle dok sam birala broj.
“Maro, moramo razgovarati,” rekla sam čim se javila.
“Reci, dijete?”
“Jakov i ja smo odlučili. Vjenčanje će biti onako kako mi želimo – skromno, samo najbliži. Znam da ti to teško pada, ali molim te da nas podržiš. Ovo je naš dan.” Glas mi je bio čvrstiji nego ikad prije.
S druge strane tišina. Onda dubok uzdah.
“Ako ste tako odlučili… Šta ću ja sad? Samo da znate – ljudi će pričati.” Glas joj je bio slomljen.
“Neka pričaju,” odgovorila sam tiho.
Nakon toga dani su prolazili u napetoj tišini. Jakov je bio povučen, osjećala sam da ga boli što je njegova majka povrijeđena. Ali prvi put sam osjetila mir u sebi.
Vjenčanje smo održali u maloj kapelici na obali Save. Bilo nas je dvadesetak – naši roditelji, brat Ivan i sestra Sanja, nekoliko bliskih prijatelja. Nije bilo fanfara ni skupih haljina; samo ljubav i smijeh.
Mara je došla zadnja, ušla tiho i sjela u zadnji red. Nisam znala hoće li uopće doći do kraja ceremonije. Kad smo izlazili iz crkve, prišla mi je i prvi put me zagrlila bez riječi.
Nakon svega, shvatila sam koliko je teško reći ‘ne’, pogotovo kad znaš da će netko koga voliš biti povrijeđen. Ali još teže je živjeti život po tuđim pravilima.
Danas, kad sjedim s Jakovom na našem balkonu i gledamo zalazak sunca nad gradom, pitam se: Koliko puta smo pristali na nešto samo zato što se ‘tako mora’? I koliko puta smo zaboravili sebe zbog tuđih očekivanja?
Možda nije lako reći ‘ne’, ali ponekad je to jedini način da kažeš ‘da’ sebi.
Jeste li vi ikada morali birati između vlastite sreće i obiteljskih očekivanja? Kako ste pronašli svoj glas?