Vrata koja se nikad nisu otvorila: Priča jedne majke s praga

“Zašto mi ne otvaraš, Ivane? Znam da si tu!” – glas mi puca dok kucam po vratima, a u rukama mi drhte još tople sirnice, zamotane u staru krpu s motivima iz djetinjstva. Nedjelja je, sunce se probija kroz prozor stubišta, a ja stojim pred vratima svog sina, osjećajući kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi.

Sjećam se kad sam ga prvi put držala u naručju, u bolnici na Rebru, dok je vani padao snijeg. Tada sam mu obećala da ću uvijek biti tu za njega, da ga nikad neću ostaviti samog. A sada, trideset godina kasnije, stojim pred njegovim vratima i osjećam se kao uljez u vlastitom životu.

“Ivane!” – pokušavam još jednom, tiše, gotovo šaptom. S druge strane vrata nema ni šuma. Zamišljam ga kako sjedi za računalom, slušalice na ušima, možda igra neku igricu ili gleda seriju. Ili možda spava nakon još jedne besane noći. Znam da ima problema na poslu, da ga šefica pritišće, da mu je stanarina narasla. Ali zar sam toliko postala strana da ne može otvoriti vrata vlastitoj majci?

Sjedam na hladne stepenice i spuštam sirnice pored sebe. Osjećam kako mi suze naviru na oči. Sjećanja naviru – na dane kad smo zajedno išli na tržnicu Dolac, kad smo subotom kuhali grah i smijali se glupim vicevima. Na dane kad je bio dijete i kad je svaka njegova bol bila i moja bol. Gdje smo se izgubili?

Mobitel mi zazvoni. Na ekranu piše: “Marija”. Moja sestra iz Sarajeva. “Jesi li dobro?” – pita me čim se javim. “Jesam… samo… znaš kako je s Ivanom.”

“Znam, draga moja. I Adnan je isti s Lejlom. Djeca danas… kao da žive u nekom drugom svijetu. Ne znaju što znači zahvalnost.”

Osjetim kako me njene riječi još više zabole. Nije to samo Ivan. To je cijela generacija djece koja su odrasla u našoj sjeni, a sada žive svoje živote kao da smo mi samo fusnota u njihovoj priči.

Odjednom čujem šum iza vrata. Srce mi poskoči. “Ivane?” – zovem opet.

Vrata se ipak ne otvaraju. Samo tihi koraci koji odlaze prema unutrašnjosti stana. Osjećam se kao duh koji luta hodnicima prošlosti.

Sjetim se razgovora s mužem, Davorom, prije nekoliko mjeseci. “Pusti ga na miru, Ana,” govorio mi je dok je gledao Dnevnik na HRT-u. “Neka živi svoj život. Ne možeš ga stalno štititi.” Ali kako da pustim? Kako da prestanem biti majka?

Sjećam se i onih dana kad smo Davor i ja ostali bez posla nakon rata. Kako smo štedjeli na svemu samo da Ivan može imati novu jaknu za školu ili otići na ekskurziju s razredom u Plitvice. Sjećam se kako sam radila noćne smjene u bolnici, a Davor popravljao aute po garažama, samo da njemu ništa ne fali.

A sada? Sada sjedim pred njegovim vratima kao prosjak koji moli za malo pažnje.

Prolazi susjeda Ružica s trećeg kata. “Ana, što radiš tu? Sve u redu?” pita zabrinuto.

“Ma čekam Ivana… donijela sam mu sirnice pa… valjda spava,” pokušavam se nasmiješiti.

Ružica odmahne glavom: “Ma djeca danas… ni moja Petra više ne dolazi kući. Samo poruke šalje. Sve im je važnije od nas roditelja.” Odlazi niz stepenice, a ja ostajem sama sa svojim mislima.

Odjednom me preplavi bijes. Zašto sam uvijek ja ta koja mora davati? Zašto on ne može napraviti mali korak prema meni? Zar je toliko teško otvoriti vrata?

Ustajem i kucam još jednom, ovaj put odlučno: “Ivane! Ako me čuješ, samo reci da si dobro! Ne moraš ništa drugo!”

Tišina.

Odlazim polako niz stepenice, osjećajući težinu svakog koraka. Sirnice ostavljam pred vratima – možda će ih pronaći kad se probudi ili kad izađe van.

Na ulici me dočeka hladan vjetar s Save. Gledam ljude oko sebe – svi žure negdje, svi su u svojim mislima, svi nose svoje terete.

Kod kuće me dočeka tišina još veća od one pred Ivanovim vratima. Davor sjedi za stolom i lista novine.

“Nije ti otvorio?” pita bez podizanja pogleda.

Odmahnem glavom.

“Pusti ga,” kaže opet tiho.

Ali kako pustiti? Kako prestati biti majka?

Te noći ležim budna i gledam u strop. Pitanja mi ne daju mira: Jesmo li ih previše voljeli? Jesmo li ih razmazili? Ili su jednostavno vremena takva – hladna i udaljena?

Možda će sutra otvoriti vrata. Možda neće nikada.

Ali jedno znam: ljubav majke ne prestaje na pragu.

I pitam vas – koliko puta ste i vi stajali pred vratima svojih najmilijih i čekali da vas puste unutra? Koliko puta ste se pitali gdje ste pogriješili?