Pozvala sam bivšu snahu na ručak — sada mi je sin stranac

“Zašto si to napravila, mama? Zar ti je više stalo do nje nego do mene?” — riječi mog sina Ivana odzvanjaju mi u glavi dok sjedim sama za kuhinjskim stolom, zureći u polupraznu šalicu kave. Ruke mi drhte, a srce mi je teško kao kamen. Nikada nisam mislila da će jedan običan ručak izazvati ovakvu buru u našoj obitelji.

Ivan je bio moje sve. Njegov otac, Ante, napustio nas je kad je Ivan imao samo četiri godine. Od tada sam bila i majka i otac, radila sam dva posla, preskakala vlastite obroke kako bi on imao za užinu u školi. Sjećam se kako sam ga svake večeri pokrivala i šaptala mu da ćemo uspjeti, da ćemo biti sretni, samo nas dvoje. I bili smo — ili sam barem tako mislila.

Kad je Ivan upoznao Lejlu na fakultetu u Zagrebu, bila sam sretna zbog njega. Lejla je bila tiha, povučena djevojka iz Tuzle, s toplim osmijehom i tužnim očima. Brzo su se vjenčali, možda prebrzo, ali tko sam ja da sudim? U početku su često dolazili kod mene u Osijek na vikende. Lejla bi mi pomagala oko ručka, smijale bismo se zajedno dok bismo gulile krumpire. Osjećala sam da imam kćer koju nikad nisam rodila.

Ali brak im nije potrajao. Svađe su postajale sve češće, Ivan je bio nervozan, Lejla povučena i šutljiva. Jednog dana, nakon pet godina braka, Ivan se vratio kući sam. “Gotovo je, mama. Lejla se vraća u Tuzlu. Nema više smisla.” Nisam pitala zašto, nisam htjela kopati po njihovim ranama.

Prošle su dvije godine otkako su se rastali. Ivan je našao novu djevojku, Anu, veselu i ambicioznu ekonomisticu iz Vinkovaca. Ja sam ostala sama u stanu prepunom uspomena. Povremeno bih razmišljala o Lejli — gdje je sada, kako živi? Nije imala nikoga ovdje osim nas dok je bila s Ivanom.

Jednog hladnog prosinačkog jutra zazvonio mi je mobitel. “Gospođo Marija? Ovdje Lejla… oprostite što zovem… samo sam htjela pitati kako ste.” Glas joj je bio tih i nesiguran. Osjetila sam knedlu u grlu. “Lejla, dijete moje! Kako si ti? Dođi na ručak kad budeš u Osijeku!” Nisam ni pomislila da bi to moglo biti pogrešno.

Lejla je došla sljedeće subote. Donijela mi je kutiju rahatlokuma i malu vrećicu kave iz Bosne. Sjela je za stol kao nekad, a ja sam osjećala toplinu u srcu koju nisam dugo osjetila. Pričale smo o svemu i ničemu — o vremenu, o poslu koji je našla u jednoj firmi za prevođenje, o njenoj majci koja je bolesna. U jednom trenutku suze su joj krenule niz lice. “Gospođo Marija… vi ste mi bili jedina obitelj ovdje.” Zagrlila sam je čvrsto.

Nisam znala da će Ivan doći baš tada. Vrata su se naglo otvorila, a on je stajao na pragu s buketom cvijeća za mene. Kad je ugledao Lejlu za stolom, lice mu se smrznulo. “Što ona radi ovdje?” pitao je hladno.

“Ivane, samo smo pile kavu… Lejla mi se javila…” pokušala sam objasniti.

“Zar ti nije dosta što si me uvijek gurala prema njoj? Sad kad imam novi život, ti opet vučeš prošlost za sobom!” vikao je, a oči su mu bile pune bijesa i razočaranja.

Lejla je ustala i tiho rekla: “Oprosti, Ivane… Nisam htjela ništa pokvariti.” Pokupila je torbu i izašla iz stana prije nego što sam stigla išta reći.

Ivan me pogledao kao stranca. “Ne mogu vjerovati da si to napravila. Znaš li ti koliko mi je trebalo da krenem dalje? Znaš li koliko me boljelo sve to?”

Nisam znala što reći. Samo sam šutjela dok su mi suze klizile niz lice.

Od tog dana Ivan me izbjegava. Ne javlja se na pozive, ne dolazi na nedjeljne ručkove. Ana mi šalje poruke iz pristojnosti, ali osjećam da ni ona ne želi imati puno posla sa mnom. Stan mi je tiši nego ikad prije.

Ponekad sjedim sama navečer i vrtim film unatrag — gdje sam pogriješila? Je li pogrešno biti dobar prema nekome tko ti je bio obitelj? Je li moguće izgubiti vlastito dijete zbog suosjećanja?

Susjede me gledaju ispod oka kad idem po kruh u pekaru. Znam da pričaju: “Eto ti Marije, ona što se miješa u tuđe brakove.” Ali nitko ne zna koliko boli nosim u sebi.

Jedne večeri skupila sam hrabrost i otišla do Ivanovog stana. Ana mi je otvorila vrata i nelagodno me pustila unutra.

“Ivane… molim te, poslušaj me samo minutu,” rekla sam drhtavim glasom.

Sjedio je na kauču, gledao kroz prozor kao da me nema.

“Nisam htjela ništa loše. Lejla mi se javila jer nije imala nikoga drugog. Samo sam joj htjela pokazati da nije sama na svijetu… Kao što bih voljela da netko bude tu za tebe ako tebi ikad zatreba…”

Ivan nije rekao ništa. Samo su mu oči bile crvene od suza koje nije htio pokazati.

“Možda sam pogriješila,” nastavila sam tiho, “ali to ne znači da te volim manje. Ti si moje dijete i uvijek ćeš biti moj svijet.”

Ana me nježno primila za ruku i odvela do vrata. “Dajte mu vremena,” šapnula mi je.

Vratila sam se kući još usamljenija nego prije.

Dani prolaze, a ja čekam poziv koji možda nikada neće doći. Ponekad mislim da bih sve ponovila isto — jer ne mogu okrenuti leđa nekome tko pati. Ali pitam se: može li dobrota zaista uništiti ono što smo godinama gradili? Može li majka izgubiti sina samo zato što ima srce?

Što vi mislite — jesam li pogriješila ili je svijet postao previše hladan za one koji još vjeruju u dobrotu?