Ne radi to zbog sina – priča Lejle iz Sarajeva
“Ne radi to zbog njega, Lejla. Nemoj se zavaravati,” šaptala sam sebi dok sam stajala pred vratima dnevne sobe, slušajući kako Amar, sin mog partnera Damira, tiho plače. Damir je sjedio pored njega, pokušavajući ga utješiti, ali između njih je zjapila tišina koju ni najnježnije riječi nisu mogle premostiti.
“Lejla, možeš li nam donijeti čaj?” Damir je podigao pogled prema meni, umoran i zabrinut. U tom trenutku, osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Nisam znala što više boli – Amarova tuga ili vlastita nemoć.
Moje djetinjstvo u Sarajevu bilo je obilježeno stalnim dokazivanjem. Otac je bio strog, majka povučena. Nikada nisam bila dovoljno dobra – ni u školi, ni kod kuće. Sjećam se kako sam kao djevojčica stajala pred ogledalom i ponavljala: “Bit ćeš bolja, Lejla. Samo još malo.” Ali to “malo” nikad nije bilo dovoljno.
Kad sam upoznala Damira, mislila sam da je napokon došao netko tko će me voljeti onakvu kakva jesam. Bio je topao, pažljiv, ali i ranjen – iza sebe je imao razvod i sina kojeg je bivša supruga ostavila kod njega kad je otišla u Njemačku. Amar je tada imao samo sedam godina i pogled koji je govorio više od riječi: “Ne vjerujem nikome.”
Prvi mjeseci su bili puni nade. Kuhali smo zajedno, išli na izlete na Trebević, smijali se sitnicama. Ali svaki put kad bih pokušala prići Amaru, povukao bi se kao ranjena životinja. Jednom sam mu donijela čokoladu iz prodavnice na Baščaršiji. Pogledao me s nepovjerenjem i rekao: “Ne moraš to raditi zbog mene. Tata kaže da nisi moja mama.”
Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Damir je pokušavao objasniti: “Daj mu vremena, Lejla. On još uvijek pati zbog majke.” Ali vrijeme nije bilo moj saveznik. Svaki dan bio je nova borba – između želje da budem prihvaćena i straha da ću biti odbačena.
Moja najbolja prijateljica Azra često mi je govorila: “Lejla, ne možeš natjerati dijete da te voli. Moraš prvo voljeti sebe.” Ali kako voljeti sebe kad svaki pogled Amara podsjeća na to da sam uljez u vlastitom domu?
Jedne večeri, dok su vani padale prve pahulje snijega, Amar je došao do mene dok sam prala suđe.
“Zašto si ovdje?” pitao je tiho.
“Zato što volim tvog tatu,” odgovorila sam iskreno.
“A mene?”
Nisam znala što reći. Istina je bila da ga nisam voljela – ne onako kako majka voli dijete. Više sam ga žalila. I to me razdiralo iznutra.
Damir je sve više vremena provodio na poslu, pokušavajući nam osigurati bolji život. Ja sam ostajala sama s Amarom, osjećajući se kao dadilja, a ne partnerica ili maćeha. Svaki dan bio je isti: škola, ručak, tišina.
Jednog dana, Amar se nije vratio iz škole na vrijeme. Satima sam ga tražila po naselju, zvala Azru i Damira, plakala pred komšijama koje su samo slegale ramenima: “Ma djeca danas…” Kad sam ga napokon pronašla na igralištu iza zgrade, sjedio je sam i gledao u prazno.
“Zašto si pobjegao?” pitala sam kroz suze.
“Nisam pobjegao. Samo… ovdje me nitko ne pita ništa.” Njegove riječi su me slomile.
Te noći sam dugo razgovarala s Damirom.
“Ne mogu više ovako,” rekla sam drhteći. “Ne mogu biti netko tko stalno moli za mrvice ljubavi.”
Damir me zagrlio, ali osjećala sam da nas dijeli zid koji ni on ne zna srušiti.
Prolazili su mjeseci. Pokušavala sam sve – zajedničke večere, razgovore, poklone za Amarov rođendan. Ali ništa nije mijenjalo činjenicu da nisam njegova majka i da on mene nikada neće gledati tim očima.
Jednog jutra, dok sam sjedila za kuhinjskim stolom s Azrom, rekla mi je:
“Lejla, možda trebaš prestati pokušavati biti ono što nisi. Možda trebaš samo biti tu – za sebe.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Odlučila sam uzeti pauzu. Otišla sam kod roditelja u staru kuću na Grbavici. Majka me gledala zabrinuto dok sam joj pričala sve što me muči.
“Znaš, Lejla,” rekla je tiho, “ni ja nisam znala kako biti dobra majka. Ali barem sam pokušavala biti iskrena prema sebi. To je jedino što možeš dati djetetu – istinu o sebi.”
Vratila sam se Damiru i Amaru s novom snagom – ali ovaj put bez iluzija. Prestala sam se truditi biti savršena maćeha. Počela sam raditi na sebi: upisala tečaj slikanja, izlazila s prijateljicama, dopuštala si da budem nesavršena.
Polako se nešto promijenilo. Amar mi je jednog dana donio crtež na kojem smo bili nas troje – onako nespretno nacrtani, ali zajedno.
“Nisam morao crtati mamu,” rekao je tiho. “Ali ti si tu svaki dan.” Suze su mi navrle na oči.
Danas znam da ljubav ne dolazi uvijek onako kako očekujemo – ponekad je to samo prisutnost, upornost i iskrenost prema sebi i drugima.
Pitam vas: Koliko puta ste pokušali biti nešto što niste – samo da biste bili voljeni? Je li vrijedno žrtvovati sebe zbog tuđih očekivanja?