Danas sam sina i snahu izbacila iz kuće – prvi put sam rekla ‘ne’

“Ne mogu više! Dosta je!” viknula sam, a moj glas je odjeknuo kroz stan kao da nikada prije nisam progovorila. Ivan je stajao u hodniku, zbunjen, s ključevima u ruci, dok je Mirela nervozno prebirala po svom mobitelu. “Mama, što ti je?” pitao je, ali ja sam već osjećala kako mi suze naviru na oči.

Godinama sam bila ta koja je šutjela. Nakon što mi je muž umro, Ivan i Mirela su se uselili kod mene. Prvo na nekoliko mjeseci, dok ne stanu na noge. Tako su rekli. Ali mjeseci su postali godine. Moj dnevni boravak postao je njihova spavaća soba, moja kuhinja njihova menza, a ja – gost u vlastitom domu.

Sjećam se dana kad su prvi put došli. “Mama, znaš da nam je teško s kreditima i poslom… Samo dok Mirela ne nađe nešto stalno,” rekao je Ivan, gledajući me onim svojim smeđim očima koje su uvijek znale omekšati moje srce. “Naravno, sine. Kuća je tvoja koliko i moja,” odgovorila sam tada, ni ne sluteći da će ta rečenica postati moja najveća pogreška.

Prvih mjeseci trudila sam se biti najbolja svekrva. Kuhala sam njihova omiljena jela, pazila da im ne smetam kad gledaju serije, čak sam i unuku Luku čuvala svaki dan dok su oni radili. Ali s vremenom, počela sam osjećati kako nestajem. Moje slike s polica zamijenile su njihove, moj raspored dana prilagodio se njihovim potrebama. Čak sam i prijateljice prestala zvati na kavu jer “nije zgodno kad je mala beba u kući”.

Jednog dana, dok sam sjedila sama u kuhinji i gledala kroz prozor na kišni zagrebački dan, Mirela je ušla bez pozdrava i počela premetati po ormarićima. “Gdje su keksi? Rekla sam ti da ih ne stavljaš gore, ne mogu dohvatiti!” rekla je oštro. Osjetila sam kako mi nešto puca u prsima. Nisam joj odgovorila ništa, samo sam ustala i otišla u svoju sobu.

Ivan je sve više bio odsutan. Posao, prijatelji, nogomet – sve mu je bilo važnije od mene. Kad bih mu pokušala reći kako se osjećam, samo bi odmahnuo rukom: “Mama, nemoj sad dramiti. Dobro nam je ovako.” Ali meni nije bilo dobro. Svake noći ležala sam budna i pitala se gdje sam nestala.

Vrhunac je bio prošli tjedan kad sam ih zamolila da barem vikendom odu kod Mirelinih roditelja kako bih imala malo mira. “Pa zar ti smetamo?” pitala je Mirela uvrijeđeno. “Nije to tvoj stan nego naš!” dodala je Ivan. Tada sam prvi put osjetila bijes prema vlastitom djetetu.

Danas ujutro, dok sam spremala doručak za Luku, čula sam kako se svađaju u dnevnom boravku. “Tvoja mama stalno nešto prigovara! Ne mogu više ovako!” vikala je Mirela. Ivan joj nije odgovarao. Luka je plakao, a meni su ruke drhtale dok sam rezala kruh.

Kad su došli u kuhinju, pogledala sam ih ravno u oči i rekla: “Vrijeme je da pronađete svoj dom. Ovdje više ne možete ostati.” Nastao je muk. Ivan je problijedio: “Mama, šališ se? Gdje ćemo sad?” Mirela me gledala kao da sam joj upravo oduzela sve na svijetu.

“Imali ste dovoljno vremena da se snađete. Ja više ne mogu živjeti ovako. Ovo nije moj život,” rekla sam tiho ali odlučno.

Satima su pakirali stvari u tišini. Luka me grlio i plakao: “Baka, zašto moramo ići?” Srce mi se kidalo, ali znala sam da moram izdržati.

Kad su napokon otišli, sjela sam na kauč i prvi put nakon dugo vremena osjetila mir. Tišina mi je bila poput melem na ranu.

Znam da će me mnogi osuditi – kako majka može izbaciti vlastito dijete? Ali gdje piše da majka mora zauvijek žrtvovati sebe? Zar nisam i ja čovjek koji ima pravo na svoj mir?

Možda će mi Ivan jednog dana oprostiti. Možda će shvatiti zašto sam to učinila. A možda neće nikad.

Ali danas znam jedno: prvi put nakon mnogo godina osjećam da moj život opet pripada meni.

Je li sebično željeti malo mira pod vlastitim krovom? Ili je to jedini način da sačuvam ono malo dostojanstva što mi je ostalo?