Moj muž škrtac: Ljubav ili novac?
“Opet si kupila kavu u kafiću? Znaš li koliko to košta mjesečno, Ivana?” – grmio je Dario dok sam još skidala kaput. Pogledala sam ga, umorna od posla, s rukama punim vrećica iz dućana. “Dario, to je samo kava. Nisam kupila zlatni lanac.”
“Samo kava? Znaš li da si prošli mjesec potrošila 120 kuna na kave? To je skoro pola režija!”
U tom trenutku osjetila sam kako mi srce tone. Nije to bila prva svađa zbog novca, ali svaki put me boljelo jednako. Sjećam se dana kad smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu – bio je šarmantan, duhovit, uvijek spreman pomoći. Nikad ne bih rekla da će novac postati treći član našeg braka.
Na početku sam mislila da je Dario samo odgovoran. Dolazio je iz skromne obitelji iz okolice Osijeka, naviknut brojati svaku kunu. Ali kako su godine prolazile, njegova štedljivost pretvorila se u opsesiju. Svaki račun je pregledavao s povećalom, svaki moj trošak zapisivao u bilježnicu. “Ivana, jesi li stvarno morala kupiti novu haljinu za Aninu svadbu? Mogla si obući onu staru plavu.”
“Dario, ta haljina je iznošena, a Ana mi je najbolja prijateljica!”
“To nije opravdanje za bacanje novca!”
Nisam imala snage raspravljati. Povukla sam se u spavaću sobu i tiho plakala. Sjetila sam se mame i njenih riječi: “Ivana, brak je kompromis. Ali ne smiješ izgubiti sebe.” Jesam li izgubila sebe? Svaki moj san bio je podređen njegovim excel tablicama i planovima štednje. Putovanje u Pariz? Preskupo. Vikend na Plitvicama? Možda iduće godine, kad skupimo još malo.
Najgore su bile obiteljske proslave. Moja sestra Marija uvijek bi me gledala sažaljivo kad bih donijela najjeftiniji poklon za rođendan njenoj djeci. “Ivana, nije sve u novcu”, šaptala bi mi dok bih ja crvenjela od srama.
Jednog dana, nakon još jedne svađe zbog mog “neopravdanog” troška na frizuru, odlučila sam razgovarati s Darijom ozbiljno.
“Dario, ovako više ne ide. Osjećam se kao zatvorenik u vlastitoj kući. Ne mogu disati od tvojih pravila i zabrana.”
Pogledao me zbunjeno, kao da ne razumije o čemu govorim.
“Ivana, ja samo želim da imamo sigurnu budućnost. Ne želim da završimo kao moji roditelji – stalno u dugovima.”
“Ali po kojoj cijeni? Naša sreća? Moj osmijeh? Naši zajednički trenuci?”
Nije odgovorio. Samo je sjeo za stol i počeo listati račune.
Počela sam primjećivati kako se udaljavamo jedno od drugoga. Navečer bismo sjedili svatko na svojoj strani kauča – on bi gledao tablice na laptopu, ja bih zurila u prazno ili čitala tuđe priče o sretnim brakovima na forumima.
Jedne subote došla sam kod prijateljice Lejle u Sarajevo. Sjeli smo na Baščaršiji, pila sam kafu bez grižnje savjesti i prvi put nakon dugo vremena osjećala se slobodno.
“Ivana, moraš misliti na sebe. Nisi ti kriva što je on takav”, rekla mi je Lejla dok smo šetale Ferhadijom.
“Ali što ako ga ostavim? Što će reći naši roditelji? Što će reći ljudi u selu?”
Lejla me pogledala ozbiljno: “A što će reći tvoje srce ako ostaneš nesretna?”
Te noći nisam mogla spavati. Vratila sam se u Zagreb s osjećajem težine u grudima. Počela sam razmišljati o razvodu – riječi koje su mi do tada bile strane i strašne.
Dario je primijetio promjenu u meni.
“Ivana, što ti je zadnjih dana? Skoro da te ne prepoznajem.”
“Možda zato što više ni sama sebe ne prepoznajem”, odgovorila sam tiho.
Počeli smo razgovarati otvorenije. Prvi put sam mu rekla koliko me boli njegova škrtost, koliko mi nedostaje spontanost i radost u našem životu.
“Zar ti stvarno misliš da je novac važniji od mene? Od nas?”
Dario je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Ne znam kako drugačije… Bojim se siromaštva više nego ičega.”
“A ja se bojim života bez ljubavi”, odgovorila sam.
Nakon tog razgovora pokušali smo pronaći kompromis – dogovorili smo se da ću imati svoj mali budžet za stvari koje me vesele, a on će pokušati opustiti kontrolu nad svakom kunom. Ali stare navike teško umiru. Svaka moja nova kupovina bila je povod za novu raspravu.
Jednog dana, nakon što sam kupila avionsku kartu za posjet sestri u Mostar bez njegove dozvole, Dario je poludio.
“To je izdaja! Kako si mogla potrošiti toliko bez da me pitaš?”
“Zato što sam odrasla žena! Zato što želim živjeti!”
Te večeri odlučila sam – vrijeme je za rastanak.
Nisam znala hoću li preživjeti sama financijski, ali znala sam da više ne mogu živjeti bez osmijeha na licu. Spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Marije.
Dario me zvao danima, slao poruke, molio da se vratim. Ali ja sam znala da moram biti hrabra – zbog sebe.
Danas živim skromnije nego ikad, ali slobodnije nego ikad prije. Ponekad me boli kad vidim Darija kako šeće gradom sam, ali znam da nisam imala izbora.
Pitam vas: Je li bolje biti siguran i nesretan ili riskirati sve zbog vlastite sreće? Može li ljubav preživjeti kad novac postane važniji od srca?