Pokloni koji bole: Kad bogatstvo dijeli, ali ne daje
“Ne, Filip, ne možeš ponijeti tu igračku kući. To ostaje ovdje kod bake i djeda.” Glas moje svekrve Mirjane odzvanjao je kroz dnevnu sobu, a meni se srce stezalo dok sam gledala kako Filip spušta autić na policu. Imao je samo pet godina, ali već je znao što znači imati – i još više, što znači nemati.
Stajala sam pored vrata, stisnutih šaka, pokušavajući ne pokazati koliko me boli ta scena. Moj muž Dario je šutio, kao i uvijek kad su njegovi roditelji u blizini. Mirjana i Josip, njegovi roditelji, živjeli su u velikoj kući na rubu Zagreba, s dvorištem punim cvijeća i garažom prepunom skupih auta. Mi smo, s druge strane, stanovali u malom stanu u Dubravi, gdje su zidovi tanki a grijanje često preslabo.
“Mama, mogu li barem ovu malu lopticu?” Filip me pogledao velikim smeđim očima. Mirjana je odmah odmahnula rukom.
“Ne može, dušo. To je ovdje za kad dođeš kod nas. Kod vas bi se izgubila ili pokvarila.”
Osjetila sam kako mi lice gori od srama. Nisam znala što reći. Nisam željela da Filip misli da je manje vrijedan ili da ne zaslužuje imati lijepe stvari. Ali nisam imala novca da mu kupim ni pola tih igračaka.
Na povratku kući, Dario je vozio u tišini. Filip je sjedio otraga i šutio, gledajući kroz prozor.
“Znaš, mogli bismo mu za rođendan kupiti onaj autić iz Konzuma,” prošaptala sam Dariju kad smo stigli kući.
“Ivana, znaš da nemamo za to. Jedva plaćamo režije,” odgovorio je umorno.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi moje svekrve: “Kod vas bi se izgubila ili pokvarila.” Je li to stvarno mislila? Da smo mi nesposobni? Da moj sin nije dovoljno dobar za njihove stvari?
Sutradan sam nazvala svoju prijateljicu Lejlu iz Sarajeva. Ona me uvijek znala utješiti.
“Ivana, znam kako ti je. Kod nas je isto – kad dođeš kod rodbine koja ima više, uvijek se osjećaš kao da si manje vrijedan. Ali znaš što? Tvoj Filip ima tebe. To je više od svih igračaka na svijetu.”
Ali te riječi nisu mogle izbrisati sliku Filipovih tužnih očiju.
Sljedeći vikend opet smo išli kod svekra i svekrve. Ovaj put Filip nije ni pitao za igračke. Samo je sjedio za stolom i crtao na papiru koji mu je dala baka.
Josip je sjedio u svojoj fotelji i čitao novine.
“Dario, jesi li razmišljao o poslu kod mene u firmi?” upitao ga je odjednom.
Dario je slegnuo ramenima.
“Tata, znaš da ne želim raditi u tvojoj firmi. Želim sam nešto napraviti od sebe.”
Josip je odmahnuo rukom.
“Kako hoćeš. Ali nemoj onda dolaziti po pomoć kad zapne.”
Osjetila sam kako mi se knedla stvara u grlu. Zar stvarno misle da smo mi ovdje samo zbog njihove pomoći? Zar ne vide koliko se trudimo?
Kad smo krenuli kući, Mirjana me zaustavila na vratima.
“Ivana, znaš… možda bi bilo bolje da Filip manje dolazi ovdje dok ne nauči čuvati stvari. Prošli put je ostavio autić na podu i skoro sam se spotaknula.”
Pogledala sam je u oči i prvi put nisam šutjela.
“Možda bi bilo bolje da mu ne pokazujete igračke koje ne smije ponijeti kući. To ga boli više nego što mislite.”
Mirjana je podigla obrve, iznenađena mojom hrabrošću.
“Samo želimo najbolje za njega,” rekla je hladno.
“Najbolje za njega bi bilo da ga volite zbog njega samog, a ne zbog toga koliko je pažljiv s igračkama,” odgovorila sam tiho.
Na povratku kući Filip me pitao:
“Mama, jesam li ja dobar dječak?”
Zagrlila sam ga čvrsto.
“Najbolji si dječak na svijetu, ljubavi moja. Nema veze što nemaš sve te igračke. Važno je ono što imaš u srcu.”
Te večeri Dario mi je priznao:
“Znaš, teško mi je zbog svega ovoga. Osjećam se kao da nikad neću biti dovoljno dobar za svoje roditelje – ni ja ni ti ni Filip.”
Pogledala sam ga i znala da nismo sami u toj boli. Koliko nas živi između dva svijeta – onog bogatstva koje nas odbija i siromaštva koje nas pritišće?
Dani su prolazili, a ja sam odlučila da više neću dozvoliti da nas njihovo bogatstvo određuje. Počela sam raditi dodatno čišćenje po kućama vikendom, samo da mogu Filipu kupiti malu igračku za rođendan. Kad sam mu dala taj mali autić, oči su mu zasjale kao nikad prije.
“Mama! Ovo je baš moj autić? Mogu ga ponijeti svuda?”
“Tvoj je, ljubavi. I nitko ti ga neće uzeti.”
Tada sam shvatila – prava vrijednost nije u onome što imamo ili nemamo, nego u ljubavi koju dijelimo.
Ali još uvijek me boli kad vidim kako ljudi dijele poklone samo da bi pokazali moć ili kontrolu nad drugima. Zar su pokloni stvarno pokloni ako bole više nego što vesele?
Što vi mislite – jesu li pokloni bez ljubavi zapravo darovi ili samo podsjetnik na ono što nam nedostaje?