Izbačena kao pas – priča o Emi iz Sarajeva
“Ne vraćaj se više! Dosta nam je tvojih laži!” vikao je otac, a majka je stajala iza njega, drhteći, ali nijema. Kiša je tukla po prozoru, a ja sam stajala na pragu, s ruksakom u ruci i suzama koje su mi pekle lice. Nije bilo više mjesta za mene u tom stanu u kojem sam odrasla, u kojem sam učila prve riječi i sanjala prve snove. Sve je nestalo u jednom trenutku, kao da nikada nije ni postojalo.
Moje ime je Ema. Imam dvadeset i jednu godinu i do jučer sam vjerovala da je obitelj nešto što te nikada ne napušta. Ali kad sam priznala roditeljima da sam izgubila godinu na fakultetu, da nisam položila ispite i da sam lagala o tome mjesecima, sve se srušilo. Otac je bio bijesan, majka slomljena. “Zar si nam to mogla uraditi? Zar si toliko sebična?” pitala me kroz suze. Nisam imala odgovora. Samo sam šutjela, osjećajući kako me njihova razočaranja guše više od kiše koja mi se slijevala niz vrat.
Nisam imala gdje otići. Prijatelji su svi bili zauzeti svojim životima ili su živjeli s roditeljima koji nisu željeli “problematične goste”. Hodala sam ulicama Sarajeva, gledajući svjetla stanova iza zavjesa i pitajući se kako je moguće da sam postala strankinja u vlastitom gradu. Sjetila sam se Amine, prijateljice iz srednje škole. Zvala sam je drhtavim glasom.
“Ema? Šta se desilo?”
“Izbacili su me… Nemam gdje…”
Nastala je tišina, a onda je Amna rekla: “Dođi kod mene na kafu, pa ćemo vidjeti šta ćemo dalje.”
U njenom malom stanu na Grbavici bilo je toplo i mirisalo je na kafu i vaniliju. Sjela sam na kauč, još uvijek mokra i promrzla. Amna me gledala s tugom i zabrinutošću.
“Znaš, moji roditelji nisu ništa bolji. Samo što ja još uvijek šutim i radim šta mi kažu. Ali ti si uvijek bila hrabrija od mene.”
Nisam se osjećala hrabro. Osjećala sam se kao pas kojeg su izbacili na ulicu jer više nije bio potreban. Amna mi je dala suhu odjeću i skuhala supu. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da nisam sama.
Ali to nije potrajalo. Njena majka se vratila ranije s posla i čim me vidjela, lice joj se smrknulo.
“Amna, ko ti je ovo? Znaš da ne volim iznenađenja u kući!”
Amna joj je pokušala objasniti, ali njena majka nije imala razumijevanja.
“Svi imamo svoje probleme! Neka ide svojoj kući!”
Opet sam bila na ulici, ovaj put još umornija i tužnija. Kiša nije prestajala padati. Prolaznici su me gledali sažaljivo ili nezainteresirano, kao da sam samo još jedan dio gradske svakodnevice koji ih ne dotiče.
Sjetila sam se bake u Ilidži. Ona me uvijek voljela najviše na svijetu. Otišla sam do nje, nadajući se da će barem ona imati razumijevanja.
“Dijete moje… šta su ti uradili?” pitala me čim me ugledala na vratima.
Ispričala sam joj sve, a ona me zagrlila tako snažno da sam prvi put te noći zaplakala iz sveg srca.
“Znaš, Ema, roditelji ponekad ne vide koliko boli mogu nanijeti. Oni misle da te tjeraju za tvoje dobro, ali zaboravljaju da si još uvijek njihovo dijete. Ostani kod mene koliko god trebaš.”
Kod bake sam provela nekoliko dana, pokušavajući skupiti snagu i smisliti šta dalje. Svaki dan sam razmišljala o roditeljima – jesu li zabrinuti? Nedostajem li im? Ili su stvarno odlučili da me izbrišu iz svog života?
Jedne večeri baka mi je donijela čaj i sjela pored mene.
“Znaš, Ema, život nije crno-bijel. Svi griješimo. Ali važno je da oprostiš sebi prije nego što tražiš oprost od drugih.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam razmišljala o svemu što se dogodilo. Počela sam tražiti posao – bilo šta, samo da ne budem teret baki. Prijavila sam se za konobarku u malom kafiću na Baščaršiji. Vlasnica, Senada, bila je žena srednjih godina s osmijehom koji ulijeva povjerenje.
“Imam osjećaj da si prošla kroz mnogo toga,” rekla mi je dok smo sjedile za stolom.
“Jesam… ali želim raditi i biti korisna.”
Primila me bez puno pitanja. Prvi dani su bili teški – nisam znala kako razgovarati s gostima, ruke su mi drhtale dok bih nosila tacnu s kafama. Ali Senada me bodrila.
“Svi padnu jednom u životu, Ema. Važno je kako ustaneš nakon toga.”
Polako sam počela vraćati vjeru u sebe. Gosti su me prepoznavali, neki su ostavljali napojnice uz osmijeh ili lijepu riječ. Počela sam štedjeti novac za mali stančić i polako obnavljati kontakt s prijateljima.
Jedne večeri dobila sam poruku od mame: “Jesi li dobro? Nedostaješ nam.” Suze su mi navrle na oči dok sam čitala te riječi koje su mi toliko nedostajale.
Nisam odmah odgovorila. Trebalo mi je vremena da oprostim – njima i sebi.
Danas znam da porodica nije samo krv – porodica su ljudi koji te prihvate kad si na dnu, koji ti pruže ruku kad svi drugi okrenu leđa. Naučila sam koliko mogu biti jaka kad mislim da više ne mogu dalje.
Ponekad se pitam: Koliko nas mora pasti da bismo naučili cijeniti ono što imamo? I koliko nas ima snage ustati kad nas najbliži odbace?