Kad svekrva traži nemoguće: Priča jedne bosanske trpeze
“Amra, jesi li stavila dovoljno bibera? Ne smije biti bljutavo kao prošle godine!” Fadilin glas parao je tišinu kuhinje, dok sam stajala iznad lonca sarmom, ruku znojnih od nervoze. Bajram je bio za tri dana, a ja sam već osjećala težinu praznika na plećima. U njenim očima, sve što napravim uvijek je nekako pogrešno – previše riže, premalo mesa, pogrešan kupus. Prošle godine sam plakala u kupatilu dok su svi za stolom šutjeli nad mojom sarmom, a Fadila je teatralno odgurnula tanjir.
Ove godine sam odlučila – neću više. Nisam više ona Amra koja šuti i klima glavom. “Fadila, ove godine neću praviti sarmu po tvom receptu. Pravit ću je onako kako sam naučila od svoje majke. Ako ti se ne sviđa, slobodno ti napravi svoju.” U kuhinji je nastao muk. Moj muž Emir, koji je do tada sjedio za stolom i listao novine, podigao je pogled. Njegova sestra Lejla, koja je uvijek na strani majke, stisnula je usne. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu.
Fadila me gledala kao da sam joj upravo rekla da više nije dobrodošla u vlastitoj kući. “Amra, znaš li ti šta znači tradicija? Znaš li koliko sam ja godina pravila ovu sarmu? Moj rahmetli muž je govorio da nema bolje!”
“Znam, Fadila. Ali i moja majka ima svoj recept. I ona je godinama spremala za nas. Zar nije vrijeme da i ja unesem nešto svoje u ovu porodicu?”
Emir je nervozno pročistio grlo. “Hajde, mama, pusti Amru da napravi kako hoće. Nije Bajram samo sarma.”
Fadila ga je pogledala s nevjericom. “Nije Bajram samo sarma? Pa šta je onda? Kupovne baklave i gotova pita? Sve se promijenilo otkad si se oženio!”
Lejla je dodala ulje na vatru: “Mama ima pravo. Amra stalno nešto izmišlja. Nije ni čudo što ti babo nikad nije volio jesti kod nas.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela pokazati slabost.
“Lejla, dosta!” rekla sam tiho ali odlučno. “Neću više slušati kako nisam dovoljno dobra za ovu porodicu. Dajem sve od sebe. Ako vam se ne sviđa, slobodno idite kod nekog drugog na Bajram!”
Nastao je muk. Fadila je ustala i izašla iz kuhinje tresnuvši vratima. Emir me pogledao s mješavinom ponosa i zabrinutosti. “Jesi li sigurna da si morala baš tako? Znaš kakva je mama…”
“Znam kakva je. I znam kakva sam ja postala zbog nje. Više ne mogu živjeti pod stalnim pritiskom da nikad nisam dovoljno dobra.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svojoj majci u Zenici, o tome kako me uvijek tješila kad bih plakala zbog svekrve. Sjetila sam se njenih riječi: “Amra, nisi dužna nikome dokazivati svoju vrijednost.”
Sljedećeg jutra Fadila nije progovorila ni riječ sa mnom. Lejla me ignorisala. Emir je pokušavao održati mir, ali napetost se mogla rezati nožem. Pripremala sam sarmu po maminom receptu – s više luka i manje mesa, s puno začina i malo limuna na kraju. Dok sam motala listove kupusa, ruke su mi drhtale.
Na dan Bajrama kuća je mirisala na sarmu, pitu i baklavu. Gosti su dolazili, djeca su trčkarala po dvorištu, a Fadila je sjedila u kutu dnevne sobe, namrštena lica.
Kad smo sjeli za stol, Emir je prvi zagrabio sarmu i nasmiješio mi se ohrabrujuće. Probao je zalogaj i rekao: “Odlična je! Baš kao što si ti – posebna.” Gosti su hvalili hranu, a čak je i Lejla uzela još jednu porciju.
Fadila je dugo gledala u tanjir prije nego što je uzela viljušku. Zagrizla je komad sarme i zastala. Svi su čekali njenu reakciju kao da od toga zavisi sudbina cijele porodice.
“Nije loša,” rekla je napokon tiho. “Ali sljedeće godine pravimo po mom receptu.” Svi su se nasmijali, a ja sam osjetila olakšanje kao nikada prije.
Kasnije te večeri Emir me zagrlio dok smo prali suđe. “Ponosan sam na tebe,” šapnuo mi je.
Ali ja sam znala da ovo nije kraj borbe – ovo je tek početak mog puta ka tome da budem svoja u tuđoj kući.
Ponekad se pitam: koliko žena oko nas šuti zbog mira u kući? Koliko nas gubi sebe pokušavajući biti ono što drugi žele? Možda je vrijeme da svaka od nas kaže – dosta!