„Mogu li ući? Ja sam njegova žena.” – Priča o jednoj večeri koja je promijenila sve

„Mogu li ući? Ja sam njegova žena.”

Te riječi odzvanjaju mi u glavi već mjesecima, kao da ih je netko urezao u zidove našeg malog stana na Trešnjevci. Bilo je to one večeri kad sam, protiv svoje volje, pristala otići s Jurićem na utakmicu njegove omiljene odbojkaške ekipe. Kiša je lijevala kao iz kabla, a ja sam se osjećala kao da me netko tjera na nešto što mi nije ni najmanje važno. Jurica je bio uzbuđen, stalno je pričao o starim prijateljima s faksa, o nekim danima kad su svi zajedno navijali i slavili pobjede. Ja sam samo šutjela i gledala kroz prozor tramvaja, pitajući se zašto više ne osjećam onu toplinu kad me pogleda.

Nakon utakmice, Jurica je predložio da svratimo do njegovog starog studentskog doma jer je zaboravio kišobran kod prijatelja. U hodniku je mirisalo na vlagu i stare sendviče, a ja sam nervozno tipkala poruke sestri, tražeći izgovor da što prije odemo kući. Jurica je nestao iza vrata sobe broj 214, a ja sam ostala sama u hodniku.

Tada su se vrata na kraju hodnika naglo otvorila. Iz njih je izašla žena u crvenom kaputu, s tamnom kosom i pogledom koji me odmah presjekao. Prišla mi je polako, kao da me već poznaje. „Oprosti, tražim Juricu. Znaš li gdje je?” pitala je tiho. „On je moj muž.”

Osjetila sam kako mi se srce spušta u želudac. „Tvoj muž?” ponovila sam glupo, nesposobna za bilo kakvu reakciju osim šoka. „Da”, rekla je mirno, gledajući me ravno u oči. „Ja sam njegova žena.”

U tom trenutku, sve što sam znala o svom životu počelo se raspadati. Nisam znala smijem li joj vjerovati ili je to neka bolesna šala. U meni se probudila panika, ali i bijes. „Ja sam njegova žena! Tko si ti?” povikala sam glasnije nego što sam htjela.

Vrata sobe 214 su se otvorila i Jurica je izašao s kišobranom u ruci. Pogledao nas obje kao da vidi duha. „Što se događa?” pitao je zbunjeno.

Žena u crvenom kaputu mu se obratila prva: „Jurice, zar nećeš upoznati svoju ženu?”

Jurica je problijedio. Pogledao me, pa nju, pa opet mene. „Ana… što radiš ovdje?” promucao je.

Ana. To ime nikad nisam čula iz njegovih usta. Osjetila sam kako mi ruke drhte. „Tko je ona, Jurice?”

On je šutio nekoliko sekundi koje su mi se činile kao vječnost. „To… to nije ono što misliš”, rekao je napokon.

„Onda mi objasni!” viknula sam.

Ana se nasmiješila gorko: „Možda bi ti trebao reći istinu, Jurice.”

U tom trenutku hodnikom su prošli neki studenti koji su nas znatiželjno odmjerili. Osjećala sam se kao lik iz loše sapunice, ali ovo nije bila televizija – ovo je bio moj život.

Jurica nas je pozvao unutra. Sjedili smo na krevetu dok su kišne kapi lupkale po prozoru. Ana je pričala prva: „Jurica i ja smo bili zajedno prije deset godina. Vjenčali smo se u Sarajevu, ali smo se brzo razdvojili kad je on otišao studirati u Zagreb. Nikad nismo službeno poništili brak.”

Okrenula sam se prema njemu: „Je li to istina?”

Jurica je kimnuo glavom, spuštenih očiju: „Nisam znao kako da ti kažem… Mislio sam da to više nije važno.”

„Nisi znao kako da mi kažeš? Jurice, mi smo u braku već šest godina! Imamo dijete!”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Ana me gledala sažaljivo, ali i s nekom čudnom tugom u pogledu.

„Znaš li koliko sam puta sumnjala da nešto skrivaš?” pitala sam ga tiho. „Ali nikad nisam pomislila da bi to moglo biti ovako veliko.”

Jurica je pokušao uzeti moju ruku, ali sam ga odgurnula.

„Zašto si šutio? Jesi li me ikad volio ili si cijelo vrijeme živio dvostruki život?”

On je šutio, a Ana je ustala i krenula prema vratima: „Oprostite oboje… Nisam htjela napraviti scenu. Samo sam trebala znati istinu.”

Kad su vrata za njom zalupila, ostali smo sami u tišini koja je bila teža od bilo kakvih riječi.

Te večeri nisam spavala. Jurica je pokušavao objasniti, pravdati se, ali ništa nije imalo smisla. U glavi su mi odzvanjale Anine riječi: „Nikad nismo službeno poništili brak.” Što to znači za mene? Za naše dijete? Za sve godine koje smo proveli zajedno?

Sljedećih dana sve se promijenilo. Povjerenje koje sam imala prema Jurici nestalo je preko noći. Počela sam preispitivati svaki njegov pogled, svaku poruku na mobitelu, svaki izgovor zašto kasni s posla. Moja sestra Ivana dolazila mi je svaki dan donositi juhu i pokušavati me utješiti: „Ma pusti ga, muški su svi isti! Ali moraš misliti na sebe i malog Luku.”

Ali kako misliti na sebe kad ti srce puca svaki put kad pogledaš čovjeka kojeg si voljela više od svega?

Jurica se trudio popraviti stvari – išli smo kod bračnog savjetnika, razgovarali satima o prošlosti koju nikad nisam poznavala. Ali povjerenje se ne vraća tako lako.

Jedne večeri dok sam spremala Luku za spavanje, on me upitao: „Mama, zašto si tužna?” Nisam znala što da mu kažem.

Možda nikad neću znati odgovore na sva pitanja koja me muče. Možda nikad neću moći oprostiti Jurici što mi nije rekao istinu.

Ali jedno znam – te večeri kad mi je Ana rekla: „Ja sam njegova žena”, moj život više nikad neće biti isti.

Ponekad se pitam – koliko zapravo poznajemo one koje volimo? I jesmo li spremni čuti istinu kad nam pokuca na vrata?