Između ljubavi i granica: Priča jedne bake
“Mama, možeš li danas opet pričuvati Lejlu? Kasnim s posla, a Haris ima sastanak.” Glas moje kćerke Ivane odjekuje kroz slušalicu, a ja gledam kroz prozor na kišni sarajevski dan, osjećajući kako mi se srce steže. Već treći put ove sedmice. Pogledam na sat – tek je deset ujutro, a već osjećam umor u kostima.
“Ivana, znaš da sam jučer imala dogovor s Ankom za kafu…” pokušavam, ali ona me prekida:
“Mama, stvarno mi trebaš. Znaš da nemam nikog drugog.”
Sjećam se dana kad sam prvi put držala Lejlu u naručju. Bila je tako mala, mirisala je na mlijeko i novi početak. Tada sam obećala sebi da ću biti najbolja baka na svijetu. Ali nitko me nije pripremio na to da će baka postati sinonim za besplatnu dadilju.
Moj muž, Stjepan, sjedi za stolom i lista novine. “Opet te zove?” pita bez da podigne pogled.
“Opet,” šapnem. “Ne znam više što da radim. Volim Lejlu, ali… Ivana kao da zaboravlja da imam svoj život.”
Stjepan uzdahne. “Znaš što ja mislim? Trebaš joj reći. Nisi ti više mlada, a ni ona nije dijete.”
Ali kako reći vlastitoj kćeri da ti je previše? Kako joj objasniti da si umorna, da želiš pročitati knjigu, otići na tržnicu s prijateljicama, popiti kafu bez žurbe?
Tog popodneva Lejla trči po stanu, smije se i viče: “Bako, igraj se sa mnom!” Gledam je i osjećam krivnju jer mi je teško. Sjednem na pod, igramo se lutkama, ali misli mi lete – što ako joj kažem ne? Hoće li me Ivana manje voljeti? Hoće li mi zabraniti da viđam Lejlu?
Navečer, dok spremam Lejlu za spavanje, Ivana šalje poruku: “Možeš li i sutra? Haris ima noćnu smjenu.” Osjećam kako mi suze naviru na oči. Pišem odgovor, brišem ga. Pišem opet: “Ivana, moramo razgovarati.”
Sutradan sjedimo za kuhinjskim stolom. Ivana nervozno vrti šalicu kave.
“Mama, što se događa? Jesi li ljuta na mene?”
Duboko udahnem. “Nisam ljuta, ali sam umorna. Volim Lejlu najviše na svijetu, ali ne mogu svaki dan biti dadilja. Imam i ja svoj život.”
Ivana šuti dugo. Oči joj se pune suzama.
“Znaš da mi je teško… Haris stalno radi, ja sam pod stresom… Ti si mi jedina pomoć.”
“Znam, dušo,” kažem tiho. “Ali i meni treba malo vremena za sebe. Ne želim da se zbog toga udaljimo. Možemo li pokušati pronaći neko rješenje? Možda da ponekad angažiraš nekoga ili zamoliš Harisovu mamu?”
Ivana spušta pogled. “Znaš kakva je njegova mama… Sve joj smeta. A ti si uvijek tu…”
Osjećam kako me obuzima tuga i bijes istovremeno. Zašto uvijek ja? Zašto se podrazumijeva da ću žrtvovati sve svoje planove?
Sljedećih dana atmosfera je napeta. Ivana mi šalje poruke samo kad treba nešto za Lejlu. Više nema onih toplih razgovora o svemu i svačemu.
Jedne večeri Stjepan me zagrli dok perem suđe.
“Znaš, nisi loša majka zato što postavljaš granice. Možda će te sad manje zvati, ali jednog dana će shvatiti koliko si joj zapravo značila.”
Te riječi mi daju snagu.
Nakon nekoliko tjedana Ivana dolazi s Lejlom bez najave.
“Mama,” kaže tiho, “oprosti što sam bila sebična. Znam da nisi dužna čuvati Lejlu svaki dan. Samo… nekad mi je sve previše i ne znam kome da se obratim.”
Grlim je i osjećam olakšanje.
“Uvijek ću biti tu za vas, ali moramo paziti jedna na drugu. I ja trebam tebe ponekad, znaš?”
Lejla nas gleda zbunjeno pa nam se pridružuje u zagrljaju.
Ponekad se pitam – gdje prestaje ljubav prema obitelji i počinje potreba za vlastitim životom? Jesmo li sebične ako želimo malo mira ili je to samo znak da smo ljudi? Što vi mislite – gdje vi povlačite crtu?