Sjena na rubu sela – priča o Ani iz kuće na kraju svijeta
“Šta ti ovdje tražiš, Ana? Zar ti nije bilo bolje u Sarajevu?” – glas starice Mare parao je jutarnju tišinu dok sam iznosila kofere iz auta. Pogledala sam je, umorne oči skrivene ispod marame, ruke prekrižene na prsima. Nije čekala odgovor. Okrenula se i nestala iza živice, ostavljajući me s osjećajem da sam već pogriješila.
Napuštena kuća na kraju sela bila je sve što mi je ostalo nakon razvoda. Otac mi je umro prije dvije godine, majka davno otišla u Njemačku, brat Ivan se nikad nije vratio iz Zagreba. Ostala sam sama, s trideset i šest godina, s diplomom koja ovdje ništa ne znači i srcem koje više nije znalo voljeti. Prvi dani bili su teški. Selo je šaptalo: “Vratila se ona gradska, ko zna šta je napravila tamo…” Djeca su me gledala kao vješticu, psi lajali kad bih prolazila.
Jedne večeri, dok sam pokušavala popraviti stari bojler, začula sam kucanje na vratima. Otvorila sam ih oprezno. Preda mnom je stajao Emir, komšija iz susjedne kuće, s bocom rakije u ruci.
“Znam da ti nije lako. Ako šta trebaš…” – rekao je tiho, spuštajući pogled.
“Hvala, Emir. Samo… bojler ne radi. Možeš li pogledati?”
Popravio ga je za pola sata. Sjeli smo na trijem, pili rakiju i šutjeli. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da nisam potpuno sama.
Ali selo ne prašta lako. Sljedećeg jutra Mara me zaustavila na putu do prodavnice.
“Čuvaj se ti Emira. On ti je udovac, a znaš šta ljudi pričaju…”
Nisam odgovarala. Znala sam da će svaka riječ biti pogrešno protumačena. U prodavnici su me dočekali pogledi puni znatiželje i osude. Kupila sam kruh i mlijeko, platila i izašla bez riječi.
Noći su bile najteže. U mraku stare kuće čula sam škripu podova, vjetar kako zavija kroz napukle prozore i vlastite misli koje nisu davale mira. Pitala sam se jesam li pogriješila što sam se vratila. Jesam li mogla ostati u Sarajevu, pronaći novi posao, novi život? Ali tamo nisam imala nikoga. Ovdje barem imam uspomene.
Jednog dana stiglo je pismo iz Njemačke. Majka piše: “Ana, vrati se k meni. Ovdje ima posla, ljudi su drugačiji.” Nisam joj odgovorila. Nisam mogla priznati poraz.
S vremenom sam počela uređivati vrt. Sadila sam paradajz, papriku, luk. Emir mi je donosio sjeme i pomagao oko zemlje. Počeli smo razgovarati o svemu – o njegovoj pokojnoj ženi, o mom braku koji se raspao zbog njegove prevare i mog osjećaja krivnje što nisam ranije otišla.
Jedne večeri Emir me poljubio. Bio je to kratak, nespretan poljubac, ali u meni se nešto slomilo. Plakala sam cijelu noć. Sljedećeg jutra nisam ga mogla pogledati u oči.
Selo je ubrzo saznalo za nas. Počela su nova ogovaranja: “Vidi je, jedva došla pa već s tuđim mužem!” Djeca su mi crtala rogove kredom na kapiji. Mara me izbjegavala na putu.
Emir mi je rekao: “Ako želiš, možemo otići zajedno u Mostar ili Tuzlu. Početi iznova.”
Ali nisam mogla otići. Ova kuća bila je sve što mi je ostalo od djetinjstva, od oca koji me učio kako se ore zemlja i majke koja me uspavljivala pjesmama o Drini.
Jednog dana stigao je Ivan iz Zagreba. Došao je pijan, vikao na mene:
“Zbog tebe nas selo sramoti! Šta misliš ko si ti? Da si bolja od nas jer si živjela u gradu?”
Plakala sam pred njim prvi put nakon mnogo godina.
“Ivane, ja samo želim mir!”
Ali mir nije dolazio. Emir se povukao, više nije dolazio navečer. Selo me potpuno izoliralo. Dani su prolazili u tišini, noći u nemiru.
Jednog jutra pronašla sam mačku na pragu – neko ju je otrovao. To me slomilo više nego sve riječi i pogledi zajedno.
Pisala sam majci: “Ovdje ne pripadam više nikome – ni sebi ni drugima.” Nije mi odgovorila.
Proljeće je donijelo novu nadu. Vrt je procvjetao, ptice su se vratile pod krov stare kuće. Počela sam pisati dnevnik – svoje misli, strahove i snove koje više nisam imala kome reći.
Jednog dana Mara je došla do mene s teglom meda.
“Znam da ti nije lako. I meni su govorili svašta kad sam bila mlada… Ne slušaj ih previše.” Sjela je sa mnom na trijem i pričale smo satima.
Možda nikad neću biti prihvaćena ovdje kao prije. Možda nikad neću oprostiti sebi što nisam bila hrabrija kad je trebalo. Ali naučila sam da ni najtvrđe srce ne može ostati zatvoreno zauvijek.
Ponekad se pitam: Je li moguće pronaći dom tamo gdje te svi gledaju kao stranca? I koliko puta čovjek mora oprostiti sebi prije nego što ga drugi mogu prihvatiti?