Nakon godina štednje, napokon sam kupila kuću. Onda se pojavio moj bivši muž.
“Nermina, otvori! Znam da si tu!” glas je odjekivao stubištem kao da će mi srce iskočiti iz grudi. Drhtavim rukama sam spustila šalicu kave na stol, pogledala kroz prozor i ugledala ga – Amira, mog bivšeg muža, kojeg nisam vidjela skoro šest godina. U tom trenutku, sve što sam gradila, svi moji snovi i žrtve, činili su se kao kule od karata.
Sjećam se dana kad smo se rastali. On je otišao u Zagreb, govoreći da mu je dosta mog “seoskog mentaliteta” i da želi više od života. Ostala sam sama u Sarajevu s našom kćeri Lanom, tada još malom djevojčicom. Radio je kao vozač tramvaja, a ja sam čistila po kućama i radila u pekari. Svaka marka koju sam zaradila bila je za Lanu – za njene knjige, tenisice, pa čak i za čokoladu kad bi plakala jer joj tata nije poslao poruku za rođendan.
Godinama sam štedjela. Nisam kupovala sebi ništa novo, nosila sam stare kapute i cipele koje su prokišnjavale. Kad bi Lana pitala zašto nemamo auto kao njene prijateljice, samo bih šutjela i stisnula zube. Znala sam da jednog dana želim nešto svoje – dom u kojem nas nitko neće moći izbaciti.
I taj dan je napokon došao prošlog mjeseca. Mala kuća na periferiji Sarajeva, s dvorištem u kojem Lana može saditi cvijeće. Prvi put u životu osjećala sam se sigurno. Prvi put sam mogla reći: “Ovo je naše.”
A onda – Amir na vratima. Izgledao je starije, umornije, ali još uvijek s onim istim pogledom koji me nekad obarao s nogu. “Nermina, molim te… treba mi pomoć. Izgubio sam posao, izbacili su me iz stana. Nemam gdje. Samo par dana, dok ne stanem na noge.”
Osjetila sam kako mi se stislo grlo. Sjećanja su navirala – sva poniženja, sve noći kad sam plakala jer ga nije bilo briga ni za mene ni za Lanu. Ali Lana je stajala iza mene, gledala ga širom otvorenih očiju.
“Mama… može li tata ostati?” pitala je tiho.
Šutjela sam dugo. Znam što bi moja sestra Azra rekla: “Ne puštaj ga unutra! Sjeti se kako te ostavio!” Ali srce majke ne zna za inat. Pustila sam ga unutra.
Prvih dana Amir je bio tih, povučen. Spavao je na kauču u dnevnoj sobi, pomagao oko kuće, čak je odveo Lanu na sladoled. Počela sam vjerovati da se možda promijenio. Jedne večeri sjeli smo zajedno na balkon.
“Znaš, Nermina… pogriješio sam što sam otišao,” rekao je tiho.
Osjetila sam suze u očima, ali nisam mu htjela pokazati slabost. “Sad je kasno za to,” odgovorila sam.
Ali onda su počeli problemi. Amir je počeo donositi prijatelje – jednog dana Mirzu, drugog dana nekog Jasmina iz mahale. Pilo se pivo do kasno u noć, smijali su se glasno dok sam ja pokušavala uspavati Lanu.
Jednog jutra pronašla sam novčanik otvoren na stolu i nedostajalo je 200 maraka koje sam spremila za račune. Suočila sam ga odmah.
“Amire! Gdje su mi pare?”
Pogledao me hladno: “Možda si ih sama izgubila? Što me optužuješ?”
Znala sam tada da ništa nije drugačije nego prije. Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam prošla – o godinama štednje, o svakom odbijenom izlasku s prijateljicama jer nisam imala novca ni vremena.
Sljedeći dan pozvala sam Azru.
“Nermina, moraš ga izbaciti! Ovo je tvoja kuća! Zar ćeš opet dozvoliti da ti uništi život?”
Ali nije bilo lako. Lana je plakala: “Mama, nemoj tati reći da ide! On nema nikoga!”
Srce mi se kidalo na pola. Ali znala sam – ako sada ne stanem iza sebe, nikad neću biti slobodna.
Te večeri sjela sam s Amirom.
“Amire, moraš otići. Ovo je moj dom i neću dozvoliti da ga uništiš. Dovoljno si mi uzeo – godine života, povjerenje… Neću više!”
Pogledao me s prezirom: “Znao sam da si uvijek bila sebična! Nikad nisi znala oprostiti!”
Ali ovaj put nisam plakala. Samo sam ustala i zaključala vrata za njim.
Lana mi nije govorila danima. Gledala me kao stranca. Ali znala sam da radim pravu stvar – za sebe i za nju.
Danas sjedim na istom balkonu i gledam zalazak sunca nad Sarajevom. Kuća je tiha, miris kave širi se kroz prozor. Možda ću cijeli život nositi teret te odluke, ali barem znam da više nikad neću dozvoliti da netko drugi upravlja mojim životom.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što nisam dala još jednu šansu? Ili je ovo napokon moj trenutak da budem svoja? Što biste vi učinili na mom mjestu?