Kad ti dom postane stran: Ispovijest žene kojoj je muž doveo ljubavnicu dok je bila u bolnici
“Ne možeš se vratiti kući, Ivana. Nije još vrijeme.” Glas moje majke bio je tih, ali odlučan. S druge strane telefona osjećala sam hladnoću koja mi je proparala srce više nego infuzija koja mi je visila iznad glave. Ležala sam na bijelom bolničkom krevetu, još uvijek slaba od operacije, i pokušavala shvatiti što se događa.
“Zašto? Mama, pa to je moj stan! Moj muž… gdje je Dario?” Glas mi je drhtao, ali nisam mogla suspregnuti suze.
“Dario… Dario ima svoje razloge. Ne možeš sad tamo. Bolje ti je ovdje dok se ne oporaviš.”
Zatvorila sam oči i pokušala udahnuti duboko, ali bol u prsima nije popuštala. Nije to bila samo fizička bol – bila je to ona druga, ona koja ti razdire dušu kad shvatiš da te tvoji najbliži izdaju.
Sve je počelo prije mjesec dana. Imala sam 38 godina, dvoje djece, posao u školi i muža za kojeg sam vjerovala da me voli. Živjeli smo u Sarajevu, u stanu koji smo zajedno uređivali godinama. Nikad nisam bila od onih žena koje sumnjaju bez razloga. Dario je bio tih, povučen, ali uvijek uz mene – barem sam tako mislila.
Kad su mi dijagnosticirali tumor na jajniku, svijet mi se srušio. Dario je šutio, gledao kroz prozor i samo rekao: “Bit će sve dobro.” Nisam znala da će to biti zadnji put da ću ga vidjeti kao svog muža.
Operacija je prošla dobro, ali oporavak je bio težak. Mama mi je dolazila svaki drugi dan, donosila juhu i novine. Djeca su bila kod nje, a Dario… Dario se nije javljao. Prvo sam mislila da ga boli gledati me ovakvu, slabu i ranjivu. Opravdavala sam ga pred svima.
A onda sam čula šapat medicinske sestre: “Znaš li da joj muž dolazi s nekom ženom? Kažu da su zajedno viđeni u kafiću ispod zgrade…”
Nisam htjela vjerovati. To nije bio moj Dario. Ali kad sam ga napokon dobila na telefon, glas mu je bio hladan:
“Ivana, ne možeš sad kući. Trebaš još vremena za sebe.”
“Dario, što se događa? Tko je ta žena?”
Tišina. Pa onda: “Ne mogu sad pričati. Sve će ti biti jasno kad dođeš kući.”
Ali nisam mogla doći kući. Mama mi nije dala ključeve. Djeca su bila zbunjena, pitala su kad će mama doći doma, a ja sam lagala da još moram ostati zbog terapija.
Jedne noći nisam mogla spavati. U bolničkoj sobi čula sam šaptanje druge pacijentice:
“Zamisli, muž joj doveo ljubavnicu dok je ona ovdje! Kakvi su to ljudi?”
Znala sam da pričaju o meni. Srce mi se slamalo na tisuću komadića.
Kad sam napokon izašla iz bolnice, otišla sam kod prijateljice Mirele. Ona me dočekala raširenih ruku:
“Ivana, ne možeš tamo sama! Znaš li što se događa? Ona žena… Jasmina… uselila se kod vas! Tvoja mama kaže da je to najbolje za djecu dok si ti bolesna!”
Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima.
“Moja mama? Moja mama misli da je bolje da neka druga žena bude uz moju djecu dok sam ja živa?”
Mirela me zagrlila i pustila me da plačem satima.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Darijom. Nije mi odgovarao na poruke. Kad sam napokon skupila snage i otišla pred svoj stan, vrata mi je otvorila Jasmina – visoka, plava žena s osmijehom koji me progonio u snovima.
“Ivana… žao mi je. Dario nije tu. Ako trebaš nešto za djecu, mogu ti donijeti dolje.”
Stajala sam na pragu svog doma, osjećajući se kao uljez u vlastitom životu.
“Želim vidjeti svoju djecu!” viknula sam kroz suze.
Jasmina je slegnula ramenima: “Dario misli da nije dobro za njih da te vide ovakvu… još si slaba.”
Zatvorila mi je vrata pred nosom.
Vratila sam se kod Mirele i danima nisam izlazila iz sobe. Mama mi nije odgovarala na pozive. Samo bi poslala poruku: “Sve radimo za tvoje dobro. Moraš biti jaka zbog djece.”
Ali kako biti jaka kad ti svi okrenu leđa?
Jedne večeri došla mi je kćerka Lana – sama, krišom od svih.
“Mama, tata kaže da si bolesna i da ne smijem biti dugo s tobom… Ali ja te volim! Zašto ne smijem kući? Zašto Jasmina spava u tvojoj sobi?”
Zagrlila sam je i obećala joj da ću se boriti za nas.
Počela sam tražiti pravnu pomoć, razgovarati s psihologom i polako vraćati snagu. Svaki dan bio je borba protiv osjećaja izdaje i nemoći.
Najviše me boljelo što me vlastita majka izdala – ona koja me učila da uvijek budem poštena i hrabra.
Danas živim sama s djecom u malom stanu koji smo unajmile Lana i ja. Dario i Jasmina su ostali u našem starom domu. Mama nas rijetko posjećuje.
Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti onima koji su ti okrenuli leđa kad ti je bilo najteže? Može li se dom ponovno izgraditi kad ti ga drugi otmu?