Susjeda koja nikad nije znala stati
“Opet ona zvoni!” pomislila sam, dok mi je srce preskakalo od nervoze. Bila sam tek mjesec dana u novom stanu na Grbavici, a već sam znala ritam: Mirela, susjeda iznad mene, dolazi svaki drugi dan. Prvi put je tražila malo šećera, drugi put kavu, treći put da joj pričuvam sina dok ode do banke. Danas je bila subota, a ja sam napokon imala slobodan dan.
“Ajla, otvori! Znam da si tu!” vikala je s druge strane vrata. Nisam imala snage za još jedan razgovor, ali nisam imala ni srca ostaviti je vani. Otvorila sam vrata i nasmiješila se, onako kako su me mama i tata učili – uvijek budi ljubazna.
“E, bona, imaš li možda malo brašna? Pravim pitu, a nestalo mi baš sad!”
“Imam, naravno. Samo sekundu,” odgovorila sam i otišla do kuhinje. Dok sam tražila brašno, čula sam kako Mirela već ulazi za mnom.
“Znaš, Ajla, kad sam ja došla ovdje prije deset godina, niko mi nije pomogao. Dobro je što imaš roditelje da ti pomognu. Danas je teško biti sam.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Istina je – roditelji su mi dali novac za prvu ratu stana. Bez njih bih još uvijek bila podstanarica s cimericom koja puši u sobi. Ali nisam željela da mi to stalno netko nabija na nos.
“Zahvalna sam im svaki dan,” rekla sam tiho.
Mirela je uzela brašno i sjela za moj stol kao da je kod kuće. “A znaš li ti šta znači biti prava komšinica? To ti je kad dijelimo sve – i dobro i loše. Evo, ja ću ti donijeti malo svoje pite kad bude gotova.”
Nasmiješila sam se iz pristojnosti, ali u meni se skupljala nelagoda. Nisam željela dijeliti baš sve – ni hranu, ni privatnost, ni mir. Kad je napokon otišla, sjela sam na kauč i pustila suzu. Osjećala sam se kao gost u vlastitom domu.
Navečer sam nazvala mamu.
“Mama, ne znam šta da radim s ovom susjedom. Stalno nešto traži, ulazi bez pitanja… Osjećam se kao da nemam svoj prostor.”
Mama je uzdahnula s druge strane žice. “Ajla, moraš joj postaviti granice. Znam da nije lako, ali ako sad ne kažeš ‘ne’, nikad nećeš imati mira.”
Sljedeći dan Mirela je opet došla – ovaj put s pladnjem pite i svojim sinom Harisom.
“Ajla, možeš li ga pričuvati sat vremena? Moram do doktora.”
“Mirela… stvarno mi danas nije zgodno,” pokušala sam oprezno.
Pogledala me kao da sam joj zabola nož u leđa. “Aha… dobro… Nema veze.” Povukla je Harisa za ruku i otišla bez riječi.
Cijeli dan me grizla savjest. Jesam li loša osoba? Jesam li sebična?
Navečer su mi roditelji došli u goste. Tata je odmah primijetio da nisam dobro.
“Ajla, nisi dužna nikome ništa osim sebi. Ako ti treba pomoć oko susjede, reci joj jasno što možeš i što ne možeš.”
Ali kako to reći nekome tko te gleda kao prijatelja? Kako reći ‘ne’ kad si cijeli život učena da budeš dobra?
Sljedećih tjedana Mirela je postajala sve upornija. Jednom je čak došla s ključem od mog stana koji sam joj dala ‘za svaki slučaj’ kad sam išla na vikend kod roditelja.
“Samo sam ti zalila cvijeće!” rekla je veselo dok mi je pokazivala kako je preuredila moje biljke.
Tada sam pukla.
“Mirela, molim te… Ovo je moj dom. Želim imati svoj mir i privatnost. Ne mogu stalno biti dostupna za sve što ti treba.”
Nastao je muk. Gledala me kao da ne prepoznaje osobu pred sobom.
“Dobro… Ako ti tako želiš,” rekla je hladno i otišla.
Sljedećih dana nije me pozdravljala na stubištu. Haris me gledao ispod oka kad bi me sreo pred liftom. Osjećala sam se kao izdajica.
Ali prvi put nakon dugo vremena – osjećala sam i olakšanje.
Jedne večeri zazvonio mi je mobitel – Mirela.
“Ajla… oprosti ako sam bila naporna. Samo… ovdje nemam nikoga svog. Muž mi radi u Njemačkoj, roditelji su daleko… Nekad zaboravim da i drugi imaju svoje granice.”
Osjetila sam kako mi srce omekšava.
“Razumijem te, Mirela. Ali moramo naći ravnotežu – da budemo tu jedna za drugu kad treba, ali i da poštujemo prostor svaka od nas.”
Od tada smo polako gradile novi odnos – s više poštovanja i manje očekivanja.
Ponekad se pitam: Je li moguće biti dobar susjed a istovremeno sačuvati sebe? Gdje povući crtu između pomoći i iskorištavanja? Što vi mislite – jesmo li dužni uvijek biti dostupni ili imamo pravo na svoj mir?