“Nisam tvoja sluškinja!” — Kako sam nakon dvadeset godina braka izgubila sebe i ponovno se pronašla
“Nisam tvoja sluškinja!” viknula sam, glas mi je zadrhtao, ali riječi su konačno izašle. Gledala sam u Edina, mog muža, dok je stajao na pragu dnevne sobe s onim istim umornim izrazom lica, kao da sam mu ja još jedan problem na kraju radnog dana. Kiša je udarala po prozoru, a u meni je tutnjala oluja koja se godinama skupljala.
“Opet ti,” promrmljao je, spuštajući torbu. “Samo pitam šta si radila cijeli dan. Djeca su gladna, kuća u haosu.”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam ih pustila. “Znaš li ti koliko sam puta danas skupljala igračke? Koliko puta sam kuhala, čistila, trčala za Lejlom jer ima temperaturu? Jesi li ikad pitao kako sam?”
Nije odgovorio. Samo je sjeo za stol i upalio televizor. U tom trenutku, shvatila sam da sam postala nevidljiva u vlastitom domu. Godinama sam bila tu — Snježana, majka, supruga, domaćica, uvijek zadnja na listi prioriteta. Kad sam zadnji put bila samo Snježana?
Sjećam se dana kad smo se Edin i ja upoznali na fakultetu u Mostaru. Bio je šarmantan, pun planova i obećanja. “Zajedno ćemo osvojiti svijet,” govorio je. Vjerovala sam mu. Preselili smo se u Sarajevo, dobili Lejlu i Tarika. On je napredovao na poslu, a ja sam ostala kod kuće jer “djeca su mala, treba im majka”.
Godine su prolazile. Edin je dolazio kasno, umoran, često nervozan. Ja sam postajala sve tiša. Moja prijateljica Ivana jednom me pitala: “Kad si zadnji put izašla sama na kafu?” Nisam znala odgovoriti. Sve moje kave bile su između pranja veša i spremanja ručka.
Jedne večeri, dok sam slagala Tarikove čarape, čula sam Edina kako razgovara s majkom na telefon: “Snježana? Ma ona je dobro, znaš nju — uvijek nešto po kući.” Osjetila sam kako nestajem iz vlastite kože.
Počela sam se buditi noću s osjećajem panike. U ogledalu sam gledala ženu s podočnjacima, raščupanom kosom i tužnim očima. Gdje je nestala ona djevojka koja je sanjala o putovanjima, knjigama i plesu?
Jednog dana Lejla me pitala: “Mama, zašto si uvijek umorna?” Nisam znala što da joj kažem. Nisam htjela da i ona jednog dana postane nečija sjena.
Pokušavala sam razgovarati s Edinom. “Možda bih mogla raditi pola radnog vremena,” predložila sam oprezno.
“Šta će ti to? Djeca te trebaju. Ja radim dovoljno za sve,” odgovorio je bez razmišljanja.
Počela sam osjećati ljutnju prema njemu, ali i prema sebi. Kako sam dopustila da moj život postane ovakav? Zašto nisam ranije rekla NE?
Jednog popodneva Ivana me povukla za rukav: “Dođi sa mnom na jogu. Samo sat vremena.” Odbijala sam izgovorima — djeca, ručak, umor — ali ona nije odustajala.
Na prvom satu joge nisam mogla ni pravilno disati od nervoze. Ali kad sam zatvorila oči i osjetila svoje tijelo kako se proteže, kao da sam se prvi put nakon godina sjetila da postojim.
Počela sam redovno odlaziti na jogu. Upoznala sam druge žene — Mirelu koja je nakon razvoda upisala fakultet, Selmu koja je otvorila malu slastičarnicu nakon što ju je muž ostavio zbog mlađe. Svaka od njih nosila je svoju bol i snove.
Jedne večeri vratila sam se kući kasnije nego inače. Edin me dočekao s podignutom obrvom: “Gdje si ti do sad?”
“Na jogi,” odgovorila sam mirno.
“Djeca su te tražila.”
“Edine, djeca imaju i oca.”
Pogledao me kao da me prvi put vidi.
Počela sam postavljati granice. Više nisam trčala čim neko vikne moje ime iz druge sobe. Djeca su naučila spremati igračke. Edin je počeo kuhati vikendom. Nije mu bilo pravo, ali nije imao izbora.
Jednog dana došla mi je poruka od Ivane: “Upisale smo te na radionicu kreativnog pisanja.” Prvo sam se nasmijala — kad ću ja pisati? Ali otišla sam iz znatiželje.
Na toj radionici napisala sam priču o ženi koja se izgubila u tuđim očekivanjima. Kad sam pročitala naglas svoj tekst, oči su mi bile pune suza — ali ovaj put od ponosa.
Edin je primijetio promjenu. Počeo me pitati: “Kako si?” Prvi put nakon mnogo godina osjećala sam da me vidi.
Nije bilo lako. Bilo je svađa, šutnji, povrijeđenih osjećaja. Ali više nisam bila nevidljiva.
Danas radim pola radnog vremena u knjižari. Djeca su ponosna na mene. Edin još uvijek ponekad zaboravi koliko vrijedim — ali ja više ne zaboravljam.
Ponekad se pogledam u ogledalo i pitam samu sebe: “Zašto nam treba toliko dugo da shvatimo da vrijedimo više?”
A vi? Jeste li se ikada osjećali kao sjena u vlastitom životu?